Pismo
Uskoro će biti godina dana otkako sam dobila dijagnozu zloćudne bolesti, Hodgkinov limfom, nodularne skleroze. Bolest je bila prisutna u par limfi na lijevoj strani vrata, u jednoj limfi na desnoj strani vrata i u par limfi u prsima. Sve u svemu I. stupanj iako zbog regija raspoređenosti u knjigama treba pisati II., kao što mi je objasnila liječnica. No s obzirom na to da nisam imala nikakve druge simptome, osim otoka limfi na lijevoj strani vrata, KKS i proširena KKS uredna, vodili su me kao I. stupanj. Dobila sam blažu verziju kemoterapija ABVD i to najmanji mogući broj, 2 ciklusa i 10 radioterapija (opet najmanji broj u liječenju radioterapijom jer sam izvrsno reagirala na kemoterapiju i limfe su se smanjile već po kemoterapijama).
PET CT je bio uredan i tri mjeseca nakon završetka liječenja pokazao je potpun nestanak bolesti, no strah prije svakog vađenja krvi u meni je svaki put sve veći, umjesto sve manji. Posebice zato što sam nakon urednog PET CT-a imala kontrole svaka tri mjeseca, ali ih je liječnica doslovce u tjedan dana zaredala dvije jer je htjela proširiti pretrage krvi koje su bile uredne i sad idem svaka dva mjeseca. Svjesna sam da je bolje kontrolu provoditi češće nego rjeđe te da doktorica želi biti sigurna da je sanirala sve tegobe koje su se vukle prije nego što sam saznala dijagnozu. No mene sve više obuzima strah od vađenja krvi i kontrola.
Kako da samoj sebi olakšam to razdoblje prije vađenja krvi i iščekivanja nalaza?
Unaprijed zahvaljujem na odgovoru.
Odgovor
Draga mlada ženo,
dijagnoza, liječenje i oporavak od zloćudne bolesti teško su iskustvo za svakoga. Bolest prate brojni gubici. Neki od njih su stvarni, fizički, a neki simbolički, ali ne i manje značajni.
Normalno je da su ljudi nakon teških bolesti zabrinuti za svoj život i svoju budućnost. Normalno je i da se boje smrti. Iskustvo zloćudne bolesti, pogotovo u ranoj odrasloj dobi, razbija „iluziju nepovredivosti“. Uobičajeno uvjerenje da se takve stvari nama ne mogu dogoditi mijenjaju se tako da je osobna katastrofa i ranjivost nama dragih ljudi moguća i vjerojatna. To izaziva pojačanu anksioznost, bespomoćnost, nelagodu, osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom. Javlja se pesimizam u pogledu budućnosti. Ljudi gube onu bazičnu sigurnost, osjećaj da su stvarno sigurni, zaštićeni od bolesti ili drugih neugodnih iskustava i neugodnih iznenađenja. Moguće je doživjeti i gubitak sebe, onakve sebe kakva je osoba nekada bila. Život postaje drukčiji, neke aktivnosti prestaju ili se znatno smanje, a kontrole kod liječnika i čekanje na razne nalaze postaju njegov sastavni dio. Manje je spontanosti, zabave, životne radosti.
Iako je, na sreću, kod Vas sve dobro prošlo, neke posljedice i gubici ostaju. Vi ih prepoznajete u strahu od vađenja krvi i neizvjesnosti dok čekate rezultate nalaza, ali moguće da ih ima još. Strahovi i brige normalna su reakcija na nenormalne okolnosti (a jesu nenormalne jer se ne očekuje obolijevanje mlade osobe) i trajat će neko vrijeme.
Činite mi se kao vrlo racionalna osoba i vjerojatno Vam je to pomoglo tijekom liječenja. U mnogim teškim situacijama ljudi nastoje ostati racionalni, aktiviraju adekvatne mehanizme suočavanja usmjerene na rješenje problema i to im pomaže da prežive. To nije nimalo loše, ali pitam se što je sa svim onim emocijama koje dijagnoza zloćudne bolesti potakne. Jeste li sebi dopustili da budete sa svojim emocijama, jeste li sebi dopustili izgovoriti svoje najdublje strahove i boli i podijeliti ih s drugima? Otvoreno izražavanje emocija važan je način suočavanja, čime se pridonosi smanjenju kasnijih smetnji. I bolest treba odtugovati. Stoga vam preporučujem da o svojim iskustvima razgovarate s bliskim osobama, a možete zatražiti i pomoć stručne osobe. Postoji i mnogo suportivnih grupa koje pružaju pomoć osobama oboljelim od zloćudnih bolesti, za koje njihovi korisnici izjavljuju kako su im pomogle smanjiti osjećaj usamljenosti, vratiti nadu te proširiti lepezu raznih mogućnosti suočavanja. Vjerujem da to može pridonijeti smanjenju vaših strahova.
Nadam se da ste sa svakim novim vađenjem krvi bliže onom danu kada će Vas liječnica proglasiti zdravom. Ja od srca želim da budete dobro!
Nataša Jelenić Herega, psihologinja