Pismo
Već od 7. razreda radim užasnu stvar koje me je sram – čupanje trepavica i obrva. U 8. razredu to je bilo vrlo intenzivno i doslovno sam imala rupe u obrvi ili na mjestu gdje bi trebale biti trepavice. Sakrivala sam se od svih i gledala u pod. Jedno sam ljeto uspjela uopće ne pomisliti na to, nisam počupala nijednu obrvu ni trepavicu. U djetinjstvu sam imala predivne trepavice, duge i guste, svi su mi to govorili i samo su nestale. Ista stvar s obrvama. Sada sam završila 2. razred gimnazije i još uvijek traje, ali manje. Nedavno sam barem 10 obrva i trepavica počupala i skoro sam zaplakala. Mislim da je to sve zbog stresa. Možete li mi molim Vas pomoći, ne znam što da više radim.
Odgovor
Prije svega, velika je stvar što si u svom pismu opisala problem koji te muči već puno vremena i što želiš nešto poduzeti kako bi se oslobodila te navike koja ima i svoje ime – trihotilomanija. Već i sama znaš da nije jednostavno samo prestati to raditi, iako si jedno ljeto imala upravo takvo iskustvo, koje je sigurno bilo oslobađajuće. Možeš se podsjetiti tog osjećaja i zamisliti da je to opet moguće.
Povezala si takvo ponašanje sa stresom i naravno da je kraj školske godine prilično zahtjevan i frustracijski. Stresnih će situacija sigurno biti i dalje, tako da je važno naučiti kako situacija u kojoj se nalaziš utječe na tvoje osjećaje i ponašanje. Svaka osoba ima jedinstven odgovor na stres, koji nam govori da nešto trebamo promijeniti.
Možda možeš promisliti o tome kako dođeš u stanje u kojem počneš nesvjesno uništavati obrve i trepavice. Možda osjećaš neki oblik uznemirenosti ili napetosti ili obične dosade? Ako možeš detektirati što prethodi činu čupanja, možda bi umjesto toga mogla napraviti nešto drugo i na taj način promijeniti obrazac ponašanja koji ti smeta. Ne znam jesi li podijelila svoje brige s roditeljima ili bliskim ljudima koji bi ti mogli pružiti podršku u trenucima kada se osjećaš uznemireno ili nezadovoljno.
Nije jednostavno osloboditi se određene navike ponašanja, ali uz stručnu bi pomoć bilo lakše. Imala bi priliku otvoreno razgovarati o problemu i kako on utječe na tvoje svakodnevno funkcioniranje, a kada podijeliš svoje brige mogući je osjećaj olakšanja i zadovoljstva što si napravila nešto za sebe.
Anamaria Blažić, psihologinja
