Pismo
Poštovani,
javljam vam se jer sam istraživanjem vezanim uz svoje dijete naišao na puno opisa ADHD-a, posebno inatentivnog tipa (ADD). Čitajući o tome, prepoznao sam mnogo svojih osobina — i to mi je otvorilo pitanje jesam li možda cijelo djetinjstvo živio s ADD-om, a da to nitko nije znao.
Posebno mi u prilog tome govore moje njemačke svjedodžbe iz 1. i 2. razreda osnovne škole. Za razliku od naših, one su pisane opisno i daju vrlo jasnu sliku mog ponašanja i načina rada. U njima piše da sam:
bio dobrodušan i drag učenik, koji se dobro uklapao u skupinu, pokazivao inteligenciju, logičko razmišljanje i snalaženje u matematici, bio dobar čitatelj s bogatim rječnikom, ali često nemaran u pisanju, s „nesigurnim i drhtavim rukopisom“, znao izostavljati slova i ostavljati zadatke nedovršene, moje su zadaće bile neuredne, nepotpune, bez dovoljno pažnje, učitelji su pisali da mi pažnja varira, da sam znao biti „negdje drugdje“ mislima, opisivali su me kao površnog, s malom suradnjom u nastavi, preporučivali dodatne vježbe fine motorike i više truda u estetici.
Kada to danas čitam, te rečenice se poklapaju s opisom inatentivnog ADHD-a (ADD): inteligentno i logično dijete, ali rastreseno, neuredno i nedosljedno — pa je često krivo protumačeno kao „nemarno“.
Danas imam 30 godine i radim kao poduzetnik. Mogu napraviti vrhunski posao koji je jako zahtjevan i treba puno truda. Ali kad sve završim, mrsko mi bude sjesti i napisati račun pa riskiran da mi ista stvar ne bude plaćena jer nakon nekog vremena mogu zaboraviti na to i uopće ne napisati račun ili primatelj računa zna pomisliti da je prijevara jer mu račun stiže mjesec-dva nakon odrađenog posla pa misli da je već platio. Jednostavno mi koncentracija na takve stvari brzo pobjegne i imam osjećaj da sam „zapeo“. Dakle, teži dio odradim, a onda onaj dio gdje trebam svoje naplatiti zapinjem (a zapravo logički bi me trebalo zanimati da što prije dobijem novce).
Također, primjećujem i danas ono što mi se spominjalo još kao djetetu:
teško se i dugo koncentriram na monotone zadatke, brzo zaboravljam sitnice, gubim stvari, no kad me nešto zanima, mogu satima raditi bez prekida, osjetljiv sam na umor — nakon nespavanja teže se kontroliram i postajem razdražljiv, emocije često doživljavam intenzivnije. Ili evo npr. sada imam neriješenih poslova u uredu koje mi gore, a ja umjesto toga nakon buđenja iz sna pokušavam saznati imam li ADD.
Sve to me navodi da vjerujem kako se kod mene radi o ADD-u, ali nikada nisam dobio formalnu dijagnozu. Moja želja nije toliko dobiti „etiketu“, nego razumjeti sam sebe: shvatiti je li moje djetinjstvo doista bilo obilježeno ADD-om, a ne lijenošću ili nemarom, i kako sada svoje osobine mogu najbolje usmjeriti u produktivne stvari.
Iskreno, pomalo mi je i neugodno zamišljati sebe kako s 30 godine idem kod doktora s ovim pitanjem pa mi je prirodnije čak javiti se privatno. Imate li preporuku kome se obratiti ili kako započeti proces samorazumijevanja i podrške, bio bih jako zahvalan na smjernici.
Srdačan pozdrav,
X
Odgovor
Poštovani X,
čitajući Vaše pismo razumijem kako promišljate o svojem odrastanju, odnosno iskustvima koje ste doživljavali u školskom sustavu i pitate se jeste li zbog komentara drugih razvili sliku o sebi kao lijenom i nemarnom, koja je zapravo neispravna, pa možda i nepravedna. Činjenica je da niste jedini u ovoj situaciji, mnogi odrasli ljudi tek u kasnijim godinama razviju sumnju da je nešto što su cijeli život smatrali „karakternom manom“, poput rastresenosti, impulzivnosti ili stalne borbe s fokusom, možda zapravo neurološki uvjetovano, kao što je to slučaj s ADD-om (ADHD-om nepažljivog tipa).
Dr. Edward M. Hallowell u svojoj knjizi “Driven to Distraction” donosi listu za dijagnosticiranje ADHD-a kod odraslih, koju je razvio na temelju svoga bogatog iskustva i prakse. Osim, naravno, činjenice da je osoba u djetinjstvu imala simptome ADHD-a (bez obzira na to je li ADHD dijagnosticiran ili ne), dr. Hallowell navodi sljedeće simptome:
- Osjećaj da žive ispod svojih potencijala, neispunjenje ciljeva (bez obzira na to koliko je osoba postigla).
- Poteškoće s organiziranjem (male stvari i svakodnevne obveze stvaraju probleme: neplaćeni račun, izgubljen važan papir, zaboravljeni sastanak).
- Kronično odgađanje zadataka ili problemi sa započinjanjem aktivnosti.
- Započinjanje više projekata odjednom, od kojih se samo neki završe.
- Govore ono što im padne na pamet bez obzira na to je li to u danoj situaciji prikladno.
- Stalno u potrazi za nečim stimulativnim.
- Netolerancija za dosadu – čim im nešto postane dosadno, odmah prijeđu na drugu aktivnost.
- Distraktibilnost, često se isključe usred razgovora – istodobno mogućnost hiperfokusa.
- Često su kreativni, intuitivni, inteligentni.
- Problem pri slijeđenju rutina i ustaljenih procedura. Suprotno mišljenjima, uzrok tome nije nepoštivanje autoriteta nego dosada i manjak uzbuđenja.
- Zbog svoje nestrpljivosti drugi ih često doživljavaju nezrelima.
- Impulzivni u svojim akcijama, npr. impulzivno trošenje novca, mijenjanje životnih planova i sl.
- Tendencija de se često i konstantno brinu oko nekih stvari.
- Osjećaj nesigurnosti.
- Promjene raspoloženja. Često, kad su uključeni u neki projekt, raspoloženje im može varirati od lošeg do euforičnog u kratkom vremenskom razdoblju.
- Lupkanje prstima, ljuljanje na stolici, potreba da se često ustane.
- Sklonost ovisničkim ponašanjima (alkohol, kockanje, šoping…).
- Pogrešna samoprocjena. Mnogi odrasli s ADHD-om imaju lošu sliku o sebi, vide druge kao sposobnije.
- Prisutnost ADHD-a u obitelji.
Vjerovanje da smo lijeni, nemarni, nedovoljno dobri ili nesposobni svakako može ostaviti trag na našem samopouzdanju, utjecati na sliku o sebi obojenu nesigurnošću, katkad i sramom. Ono što katkad leži u pozadini tog unutarnjeg konflikta — kada znamo da želimo i možemo, ali ne uspijevamo izvesti ono što bi „trebalo“, često nije odraz manjka volje, već razlike u načinu na koji naš mozak obrađuje informacije, regulira pažnju i motivaciju.
Kako Vas razumijem, Vi ne tražite izgovor, već kroz bolje razumijevanje svojeg ponašanja želite prepoznati kontekst. Jer, kada ponašanja kojima su vas opisivali u školi, pa i ova koja sada opisujete kao odrastao poslovan čovjek, stavite u kontekst mogućeg ADD-a, otvara se nova perspektiva samospoznaje, a ona vodi ka lakšem samoprihvaćanju, sugerira kako je moguće da ste cijeli život pogrešno interpretirani. Utoliko bi proces dijagnosticiranja ADD-a za Vas mogao biti od velike pomoći u procesu samorazumijevanja, ne sa svrhom dobivanja etikete, već upravo suprotno, skidanja sa sebe određenih etiketa koje ipak negdje u Vama izazivaju osjećaj nepravednosti i neispravnosti.
Na neki ste način s ovim promišljanjima i detektiranjem obrazaca i započeli sa samodijagnostikom. Odrasla dijagnostika ADHD-a (uključujući inatentivni tip, tj. ADD) često uključuje takav pogled unazad: razmišljanje o tome kako ste funkcionirali u školi, u svakodnevnim obvezama, u socijalnim odnosima te kako su na Vas reagirali autoriteti. Za još temeljitije razumijevanje radi li se kod vas o ADD-u, svakako biste trebali konzultirati stručnjaka. Struka kaže kako je važno da se dijagnostičar pri postavljanju dijagnoze u odrasloj dobi ne osloni samo na samoprocjenu sadašnjih teškoća osobe koje pretpostavlja da ima poremećaj, niti je dovoljna opservacija sadašnjeg ponašanja, već je nužno tražiti podatke o ranom i predškolskom razvoju, provesti cjelovitu psihološku dijagnostiku koja uključuje kognitivne, emocionalne i socijalne čimbenike te prema potrebi evaluaciju psihijatra, logopeda i neurologa. Takav pristup je iznimno važan jer simptomi koji upućuju na ADHD mogu biti izazvani i nekim drugim poremećajem ili se može raditi o komorbiditetu.
U Hrvatskoj se temom ADHD-a kod odraslih bave stručnjaci na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (https://centar.erf.unizg.hr/nas-strucni-tim/kabinet-za-psiholosku-procjenu-i-podrsku/), postoje i udruge kao što je Buđenje (https://budenje.hr/ te klinike i centri koji se provode dijagnostiku.
Ako smatrate da bi Vam dijagnostički postupak donio neki novi osjećaj, spoznaju, kontekst, svakako se možete javiti nekom od spomenutih centara, odnosno stručnjaka za pomoć.
Osim dijagnostike ADD-a, na putu boljeg razumijevanja sebe svakako vam stoji mogućnost osobne psihoterapije, procesa koji omogućava dublje razumijevanje vlastita funkcioniranja, sposobnost razlikovanja obrazaca koji dolaze iz neurobiologije ili su naučeni u različitim životnim okolnostima. Psihoterapijski proces stvara siguran prostor unutar kojega možete istraživati sebe bez straha od osude i istodobno razvijati, u suradnji s terapeutom, konkretne strategije za svakodnevni život i optimalnije funkcioniranje.
Srdačan pozdrav!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
