Pismo
Poštovani, pišem vam ovo jer, iskreno, nemam se kome obratiti. Da vas malo uputim u situaciju: naime, mama mi je preminula prije osam mjeseci te smo ostali tata, ja i brat kojega skoro svaki dan moram čuvati. U tih osam mjeseci stalno razmišljam o nekoj bolesti, stalno “kopam” po interentu o raznim bolestima i došlo je do toga da sam skoro svaki dan u panici, strahu za najmanju stvar. Na primjer, dva-tri dana me malo boli noga i odmah pomislim da je nešto ozbiljno. Jednostavno, strah me bolesti i ne znam kako prestati razmišljati o tome. Ispričavam se na podužoj poruci i hvala unaprijed.
Lijepi pozdrav
Odgovor
Dragi mladiću,
primi moju iskrenu sućut zbog gubitka mame. Žao mi je što si to morao proživjeti u tako mladoj dobi. Vjerujem da ti nije bilo lako ni preuzeti dio kućanstva, brigu o bratu i puno drugih obaveza te mogu razumjeti da je ovo vrlo stresno razdoblje u tvome životu. Opisuješ mi kako prepoznaješ učestalu zabrinutost i razmišljanje o različitim bolestima. Kada je to počelo? Je li se to počelo događati unazad nekoliko mjeseci ili su takva razmišljanja i prije bila prisutna? Nije neuobičajeno da se nakon teških životnih situacija osoba počne osjećati drukčije, da primijeti zabrinutost, promjenu raspoloženja ili neke druge promjene. Katkad je to reakcija na težak događaj, katkad sam događaj uzrokuje promjenu u razmišljanju, a katkad se radi o teškoćama koje su možda i prije bile prisutne, samo nisu bile toliko izražene. Stoga bih te zamolila da malo razmisliš kada je sve to krenulo, je li vezano uz situaciju u kojoj se nalaziš, primjećuješ li da je ta zabrinutost imala neki okidač? Važno nam je to razumjeti kako bismo mogli dati neki smisao svemu što se događa.
No neovisno o uzroku, želim ti dati neke savjete koji ti mogu pomoći da se osjećaš bolje i smanjiš tu zabrinutost koju osjećaš i, samim time, razmišljanje o tome i ponašanja koja se uz to vezuju. Da bi ti to bilo što razumljivije, najprije bih ti ukratko pojasnila kako naš mozak djeluje. Naš je mozak programiran da osmišljava razne misli. U jednoj sekundi ih imamo na tisuće. Nekih smo svjesni, drugih ne. Različite životne situacije mogu i potaknuti pojavu određenih misli. Katkad nam se jave neke negativne misli koje dovedu do određene emocije, uglavnom neugodne, koja potakne tjelesnu reakciju, što zauzvrat dovodi do nove negativne misli i tako ukrug. Što je više tih negativnih misli, to se osoba osjeća lošije. Tako djeluje i anksioznost – ono što sam prije spominjala kao zabrinutost. Glavno je obilježje anksioznosti da osoba zamišlja razne loše scenarije koji nikada nemaju pozitivan ishod, što u konačnici utječe i na njezino opće stanje. Ono što je tipično kada govorimo o anksioznosti vezanoj uza zdravlje jest da osoba postane previše usmjerena na tjelesne simptome te bilo koju promjenu počne doživljavati negativno i previše se na nju usmjerava. U srži je ove teškoće upravo to da se na tjelesne simptome gleda negativno, što u stvarnosti ne mora biti tako.
Da bi smanjile anksioznost, osobe često traže razuvjeravanje od bliskih osoba, čitaju podatke s interneta ili odlaze učestalo kod liječnika. No iako možda te strategije dovedu do trenutačnog olakšanja, dugoročno se anksioznost time održava. Stoga bih ti toplo savjetovala da prestaneš po internetu pretraživati simptome koje primijetiš na sebi. Te su informacije često prenapuhane ili je riječ o osobnim iskustvima manjine, a nisu uvijek relevantne. No gotovo uvijek dugoročno održavaju anksioznost i zapravo osobi samo čine još gore. Na internetu možeš pronaći puno članaka o nekim zaista izrazito rijetkim bolestima, a o nekim učestalim manjim teškoćama puno manje. No kada se racionalno zapitaš kolika je vjerojatnost da je u podlozi nekog simptoma koji osjećaš zaista neka teška bolest, tada postane puno jasnije da strah nije objektivno utemeljen.
Zatim, važno je da osvijestiš koje su to misli koje ti prolaze glavom, a pogoršavaju anksioznost.
Jesu li vezane uz jedan ili uz nekoliko specifičnih simptoma? Možeš ih i navesti.
________________________________________
________________________________________
________________________________________
________________________________________
Kada primijetiš određeni simptom, što pomisliš?
___________________________________________________________
___________________________________________________________
___________________________________________________________
Kada prepoznaš koje su to misli koje ti se motaju po glavi, pokušaj si postaviti neka od sljedećih pitanja (odgovore možeš i zapisivati, za bolji učinak):
- Što predviđam da će se dogoditi?
- Koliko je vjerojatno da će se to doista i dogoditi (0 – 100%)?
- Koliko ljudi poznajem da im se to dogodilo? Koliko pak ljudi poznajem a da im se nije to dogodilo?
- Je li razumno i logički ovako predviđati? Vodi li me anksioznost pri zaključivanju?
- Koliko sam puta u prošlosti bio u krivu oko svojih briga?
- Ako se i dogodi to što predviđam, kako ću se nositi s time?
- Mogu li prihvatiti da je situacija jednim dijelom neizvjesna i nositi se s time?
- Postoji li neka alternativna misao koja bi mi mogla pomoći, a da je realnija?
Također, voljela bih da nekoliko dana pratiš koliko često u danu provjeravaš tijelo (usmjeravaš se na simptome, gledaš u ogledalo, pratiš promjene i sl.). Kada procijeniš u prosjeku koliko puta svaki dan provjeravaš tijelo, pokušaj postupno smanjivati tu brojku. Primjerice, ako utvrdiš da u prosjeku provjeravaš tijelo 10 puta dnevno, možeš pokušati smanjiti na 8, zatim na 6, zatim na 4 itd. Primijetit ćeš da što manje provjeravaš, to je i anksioznost manja jer nema onih pratećih misli koje smo prije prošli.
Ono što ti još može pomoći jest da radiš na tome da vježbaš prihvaćanje i svjesnost trenutka (mindfulness). Da bi to uvježbao, a pritom i lakše proveo sve ove prethodne vježbe, možeš se koristiti vježbom STOPP. Kada primijetiš anksioznost:
STOP! – Zastani na trenutak.
TAKE A BREATH (diši) – Udahni nekoliko polaganih dubokih udaha (udah na nos, izdah na usta do broja 3).
OBSERVE (promatraj) – Osvijesti što se događa. Sjeti se da je to opet ona anksioznost vezana za zdravlje. „Moj mozak reagira na tjelesni simptom i osjećam anksioznost.“
PULL BACK (povuci se) – „Ovo je samo anksioznost za zdravlje. Ne moram vjerovati svemu što mislim i ne moram odmah reagirati.“
PRACTICE (vježbaj) –„Postoji još neko objašnjenje za ovo (to je normalan tjelesni osjećaj, udario sam se negdje i sl.). Ne trebam provjeravati ni tražiti razuvjeravanje. Što mogu učiniti upravo sada kako bih si mogao odvratiti pažnju ili se pomiriti s neizvjesnošću?“
Nadam se da će ti ovi savjeti pomoći i da ćeš se s vremenom manje brinuti o zdravlju. Ako primijetiš da se i dalje ne osjećaš dobro i da je anksioznost i dalje visoka, uvijek možeš potražiti stručnu osobu za podršku.
Sretno, i bit će sve OK!
Ana Đorić, psihologinja
