Pismo
Imam dosta problema s kralježnicom i užasno me to muči i psihički i fizički, pogotovo jer sam bio sportski tip i na taj se način rješavam i stresa i volim se dobro oznojiti. I završio sam u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu prije godinu dana. I stvar koja mi je uvijek spašavala kralježnicu, i to sam uspio upropastiti. Treba mi netko da mogu podijeliti neke stvari.
Odgovor
Dragi mladiću,
hvala ti što si podijelio ovo važno pitanje i trenutačno stanje. Mogla sam, u ovo malo riječi shvatiti koliko ti znači fizička aktivnost koju si izgubio gotovo kao jedan dio svog identiteta. Kada je netko cijeli život aktivan, naviknut da kroz pokret kanalizira emocije, stres i održava mentalno zdravlje, gubitak te mogućnosti može stvarno biti značajan. Dobra je vijest da postoje i drugi načini da se emocije i stres kanaliziraju dok se tvoje tijelo ne vrati u ravnotežu. Mnoge osobe s problemima kralježnice pronađu olakšanje u plivanju ili vježbama u vodi koja je najmanje opterećujuća za kralježnicu. Srećom, živimo u gradu na moru pa možda možeš iskoristiti taj benefit za sebe.
Imaš li propisane vježbe? Ako imaš, možeš ih raditi fokusirano, kao meditaciju u pokretu. Možda nije to intenzitet koji voliš, ali s vremenom može postati tvoj novi način.
Imaš li nekoga kome se možeš otvoriti? Bliskog prijatelja ili prijateljicu? Nekoga od obitelji? Razgovor, odnosno tvoje naglas izgovorene riječi mogu stvoriti novo razumijevanje i učiniti da stvari sjednu na mjesto. Osim toga, u dijalogu, ili čak monologu, možda će ti se otvoriti novi izlaz ili rješenje za tvoju situaciju.
Na koje sve načine možemo kanalizirati osjećaje? Slušanje ili stvaranje glazbe također mogu biti jedan od načina ili ventila kroz koji ćeš propustiti emocije koje te preplavljuju. Budući da svatko od nas često stres zadržava u tijelu, vježbe disanja mogu biti od velike pomoći u opuštanju. Na internetu možeš pronaći razne preporuke i vođene vježbe te odabrati što ti najviše odgovara.
I još nešto. Često se, zbog neznanja, ponašamo paradoksalno jer smo negdje nekada čuli da moramo biti “jaki”. I onda smo to sebi protumačili tako da ne smijemo dati emocijama da izađu i da ih ne smijemo pokazati. No koliko dugo možemo tako izdržati? Postoje individualne razlike, ali nakon stanovitog vremena brana će propustiti i izazvati navalu osjećaja s kojima nećemo znati ni kuda ni kako. Zato, ako si dopustimo da se osjećamo na određeni način, pustimo da se osjećamo loše, to nam neće oduzeti snagu, nego će nam je vratiti. Stres i emocije nisu neprijatelji, nego signali. A kad ih kanaliziramo, otvaramo prostor za oporavak.
Stoga, kada podijelimo što nosimo u sebi — tugu, strah, ljutnju, razočaranje — s nekim tko sluša i razumije, teret dijelimo i bude nam lakše. Nešto što te možda danima izjedalo iznutra, odjednom postaje podnošljivije jer imaš nekoga kraj sebe tko to vidi i tko te ne osuđuje.
Imati nekoga s kim možeš podijeliti stvari znači imati mjesto gdje si siguran — gdje ne moraš glumiti da si jak, gdje smiješ reći da te boli, da ti je dosta, da se osjećaš izgubljeno. Takva veza (prijateljska, partnerska, obiteljska ili čak terapeutska) donosi osjećaj Netko me stvarno vidi. Dijeljenje iskustava, čak i onih najtežih, stvara bliskost. I kad dijeliš bol, ne umanjuješ je, ali je više ne nosiš sam. To može biti nevjerojatno oslobađajuće.
Stoga je preporuka svakako poticajan razgovor, bilo prijateljski ili onaj sa stručnjakom, u kojem dalje valja razgovarati o temama koje su tebi važne.
Naravno, paralelno s time valja se brinuti o kralježnici jer fizičko i mentalno zdravlje tvore jedinstvo i istinsko ozdravljenje događa se tek kad njegujemo i jedno i drugo.
Ana Fabijan, psihologinja
