Pismo
Bavim se nogometom već deset godina i treninzi su mi dosad uvijek bili izvor motivacije i sreće, ali u zadnje vrijeme osjećam golem pritisak. Imam osjećaj da moram stalno dokazivati da vrijedim, trener očekuje da budem „motor ekipe“, a roditelji govore da bi bilo šteta sve baciti nakon tolikih godina.
Problem je što se na terenu sve više blokiram. Kad dođe važna utakmica, u glavi mi krene panika — mislim da ću pogriješiti, da ću razočarati sve i da nisam dovoljno dobar. Zbog toga igram lošije, a onda si još više predbacujem. Imam osjećaj da sam upao u neki začarani krug: što više želim uspjeti, to više griješim.
Volim nogomet i ne želim odustati, ali više ne znam kako se nositi s ovim mentalnim pritiskom. Zanima me — kako mogu smanjiti strah od neuspjeha, vratiti fokus i naučiti igrati a da me stalno ne koče misli o tome da moram biti savršen?
Odgovor
Poštovani,
svako dijete kada se počinje baviti sportom, čini to radi zabave, druženja, uživanja u igri i nadmetanja s prijateljima u vještini. Takav način podrazumijeva intrinzičnu motivaciju, odnosno može se opisati unutarnjim motivom za sudjelovanjem u aktivnosti. Djeca se bave sportom jer oni to žele i to je samo njihova aktivnost. Često to tako i ostane, dok se ne pojavi neka druga aktivnost ili ne završe svoje sportske karijere. Katkad, kada bavljenje sportom postane „ozbiljnije“, veći utjecaj imaju treneri i/ili roditelji. Upravo u tom trenutku dolazi do promjene iz intrinzične u ekstrinzičnu motivaciju, odnosno promjene u smjeru motiva. Unutarnji motiv zabave, druženja, uživanja u igri, dokazivanja, osjećaja vlastite vrijednosti, samopouzdanja i ponosa sad više ne ovisi o nama i našoj samoprocjeni, nego o PROCJENI DRUGIH, vanjskoj procjeni, vanjskom motivu. Kako ekstrinzična motivacija podrazumijeva potkrepljenja izvana kao „gorivo“ za sudjelovanje u nekoj aktivnosti, a to je gorivo u sportu procjena i ocjena drugih, gubimo osjećaj kontrole, ne vjerujemo sami sebi nego drugima. Zbog gubitka osjećaja kontrole, jer ne ovisimo o sebi već o drugima, i naše samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti zapravo postaje „tuđe pouzdanje“ i osjećaj vrijednosti na način da „vrijedimo koliko drugi kažu“. Posljedično se javlja osjećaj pritiska jer se mijenja cijeli naš mentalni sklop, od sustava vlastitih vrijednosti do svakodnevnog interpretiranja životnih situacija, često tako da smo ih spremni negativnije interpretirati, pa onda i sebe doživljavamo negativnije. To dovodi do cjelokupnoga „negativnijeg“ zadovoljstva vlastitim životom, pa nije čudno ako dođe do sniženog raspoloženja, a u težim slučajevima i depresivnih simptoma. Posljedično dolazi do blokada u igri. To okolina, treneri, roditelji, možda suigrači i ostali koji Vas prate primijete. Koji je logičan savjet ? MORAŠ SE VIŠE TRUDITI!!! Što se dogodi? Sada ću citirati rečenicu iz Vašeg pitanja:
Imam osjećaj da sam upao u neki začarani krug: što više želim uspjeti, to više griješim.
Dijagnoza apsolutno točna. To je čest slučaj u sportu generalno, pa nije čudno što se to dogodilo i Vama.
Odgovor na Vaše pitanje kako smanjiti strah od neuspjeha, vratiti fokus i naučiti igrati a da Vas stalno ne koče misli o tome da morate biti savršeni, podrazumijeva promjenu mentalnog sklopa kao posljedicu promjene smjera motivacije, odnosno vraćanja s ekstrinzične na intrinzičnu motivaciju. Bilo bi dobro da i trener i roditelji to „dopuste“, ali kako ne možemo utjecati na tuđa ponašanja, reakcije ili očekivanja, ne ostaje drugo nego da utječemo na svoja.
Za promjenu u izvođenju, smanjenje straha od neuspjeha, vraćanje fokusa i igru bez kočnica treba sustavan rad sa sportskim psihologom pa na to nije lako odgovoriti jednom rečenicom.
Ono što možete učiniti za početak, vraćanje je na intrinzičnu motivaciju. Za trening ili utakmicu, postavite nekoliko ciljeva koji će biti specifični, mjerljivi, usmjereni na aktivnost, realni, dakle u skladu sa SMART principima. O takvu načinu postavljanja ciljeva možete naći puno informacija na webu.
Nakon svake utakmice, odnosno treninga, ocijenite sami sebe koliko ste zadovoljni ostvarenim ciljevima, te ako se niste dovoljno potrudili, drugi put probajte bolje, a ako nešto možete unaprijediti u izvođenju, onda to probajte kroz treninge.
Nadam se da ste dobili barem bolje razumijevanje svoga stanja, da ćete imati mali alat za početak promjene, a ako želite nešto više, možete potražiti i savjet sportskog psihologa.
Sportski pozdrav!
Sretno!
Anđelko Botica, psiholog
