Pismo
Pozdrav. Imam 28 godina i trebam pomoć jer se osjećam potpuno slomljeno i nemam više volje ni za što. Već pet godina imam dijagnozu F41.2 i agorafobiju, na tabletama sam, a prije mjesec dana mi je umrla mama koja mi je bila sve na svijetu. Ostala sam potpuno sama u kući. Psihijatar mi je prije mjesec dana povećao dozu s 50 mg na 75 mg (i planira na 100 mg), ali ne osjećam nikakav pomak. Imam osjećaj da mi mozak gori od tuge i straha. Imam završenu samo osnovnu školu i užasno me strah kako ću preživjeti. Živim s dečkom s kojim sam osam godina, ali on me ne razumije. Kada se posvađamo oko financija, prigovara mi. Osjećam se zarobljeno, ovisna o njemu, u stalnom strahu od napada panike i ne znam kako da krenem naprijed, kako da počnem raditi od kuće i spasim se. Molim Vas pomozite mi, odakle da krenem?
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti što si imala hrabrosti opisati svoju trenutačnu životnu situaciju i potražiti pomoć.
Jako mi je žao zbog smrti tvoje majke. Suosjećam. To što sada proživljavaš nije slabost niti znak da si nesposobna, nego kombinacija velike tuge, beznađa, nesigurnosti i straha za budućnost, što sve zajedno može potpuno iscrpiti i slomiti.
Važno je znati da su unutarnja snaga i otpornost nevjerojatan dio ljudske prirode. Iako se u teškim trenucima čini da je bol nepremostiva, vrijeme, strpljenje prema samome sebi i osjećaj sigurnosti zaista stvaraju prostor za postupni oporavak.
Važno je zapamtiti da oporavak nije linearan proces, da ima svoje uspone i padove, i to je sasvim prirodno. Svaki mali korak prema naprijed, ma koliko malen bio, dokaz je te sposobnosti zacjeljivanja.
Mjesec dana nakon gubitka osobe koja ti je bila najveći oslonac, kao što opisuješ, vrlo je kratko vrijeme i normalno je osjećati se samo, neshvaćeno, izgubljeno, kao da si izgubila cijeli jedan svijet, jer uistinu jesi.
To što još ne osjećaš poboljšanje nakon povećanja terapije ne znači da terapija neće pomoći jer promjena doze lijekova treba vrijeme da postane učinkovita. Ono što smatram važnim jest da psihijatru kažeš što osjećaš, uključujući vlastiti opis i osjećaj da ti “mozak gori” od tuge i straha, da si stalno napeta, preplavljena i bez nade.
Znaj da sada ne moraš riješiti cijeli život odjednom niti odmah postati jaka, potpuno samostalna i sigurna u sebe. Trenutačno su važni mali koraci koji vode u smjeru stabilizacije i prema osjećaju da možeš izdržati dan.
Kada kažem mali koraci, to su sasvim male stvari kao što je fokus na to da pojedeš nešto tijekom dana, popiješ dovoljno vode, istuširaš se ili opereš lice, izađeš na nekoliko minuta na zrak ili kratko prošećeš, makar samo ispred kuće. Sigurna sam da imaš još svojih malih stvari koje možeš ubaciti u svakodnevicu i tako stvoriti rituale koji mogu postati rutina i činiti strukturu dana kako bi dan bio što predvidljiviji.
Kada je živčani sustav preopterećen, takve stvari su veliki koraci. Ako misliš da ti može pomoći, možeš si izraditi karticu s brojevima ljudi ili kontakata besplatnih telefona za psihološku pomoć koje možeš nazvati kada ti bude jako teško. Možeš dodati i neke činjenice koje te u danom trenutku mogu barem malo smiriti, a to je možda podsjetnik sebi da napad panike nije opasan i da će proći, koliko god bio strašan dok traje.
I još nešto važno, znaj da to što imaš završenu osnovnu školu ne znači da nemaš budućnost niti mogućnost rada. Danas postoje poslovi od kuće koji ne traže fakultet, poput jednostavne administracije, unosa podataka, chat podrške, prepisivanja tekstova ili drugih online poslova, a ne moraš odmah raditi puno niti biti savršena.
Za početak je dovoljno da polako središ svoj e-mail, napraviš jednostavan CV i svaki dan odvojiš petnaestak minuta da pogledaš oglase za poslove od kuće.
Ne moraš se odmah prijavljivati ako te to previše plaši, dovoljno je da se malo-pomalo približavaš toj ideji kako bi mozak ponovno počeo osjećati da postoji izlaz i mogućnost da jednog dana staneš na svoje noge. Pokušaj svaki dan napraviti neku malu stvar koja te povezuje s ljudima, poput jedne poruke, jednog maila ili kratkog razgovora, jer povezivanje s drugima pridonosi osjećaju pripadnosti, sigurnosti i emocionalne podrške te pomaže da se anksioznost, usamljenost i osjećaj bezizlaznosti ne produbljuju.
U svakom slučaju, biraj male, za tebe podnošljive situacije koje idu do neke razine neugode, poput nekoliko minuta ispred kuće ili kratkog odlaska do trgovine, i svaki put pokušaj ostati malo duže, čak i kad osjetiš paniku, jer tako mozak polako uči da nisi u stvarnoj opasnosti i ideja da postojiš među ljudima postaje sve dohvatljivija.
Znam da se uza sve to osjećaš i zarobljeno u vezi, pogotovo kada partner ne razumije koliko ti je teško i kada se svađe oko financija pretvore u dodatni pritisak, ali najvažnije je da polako počneš graditi osjećaj da možeš sama i da imaš pravo na vlastitu sigurnost i budućnost, da počneš osjećati da imaš mogućnost izbora i da možeš postati neovisna.
Dovoljno je da svaki dan napraviš jedan mali korak koji će ti vratiti malo nade i malo osjećaja kontrole nad vlastitim životom. Tvoj cilj sada može biti preživjeti ovo teško razdoblje i vratiti vjeru da postoji život i nakon ovoga što sada proživljavaš. I postoji, čak i ako ga trenutačno ne možeš vidjeti.
Kad čovjek izgubi osobu koja mu je davala osjećaj sigurnosti, mozak često reagira kao da je cijeli svijet postao nesigurno mjesto. Zato si sada preplavljena i zato ti je teško zamisliti budućnost. Ali to ne znači da će ovako ostati zauvijek. Živčani sustav se može postupno smiriti i ponovno naučiti osjećati sigurnost.
Osim terapije koju uzimaš, svakako bi ti koristilo i uključivanje u savjetovanje ili psihoterapiju. Ovo je link na kojemu možeš pronaći više informacija o tome kome se obratiti za besplatno savjetovanje ili psihoterapiju u Rijeci i okolici. Vjerujem da neki pružaju i online usluge. Pozivam te da se javiš i dogovoriš svoj termin.
https://zzjzpgz.hr/wp-content/uploads/2022/12/VODIC-SAVJETOVALISTA-U-PGZ-azuriranje-2025.pdf
Želim ti svu sreću,
Ana Fabijan, psihologinja
