Pismo
Poštovani,
unaprijed se ispričavam što će ovaj tekst biti malo duži, ali ne znam više što da napravim. Imam skoro 20 godina i mamu zbog koje ne želim dolaziti doma. Kada sam imala nekih 7-8 godina bojila sam preko crte iako sam se stvarno trudila da dobro obojim; ona me natjerala da joj kažem da ju mrzim i da jedva čekam da crkne. Nakon dvije godine smo mlađa sestra i ja trebale očistiti sobu, ali kako smo bili djeca od 8 i 10 godina, zaigrale smo se i ona nas je natjerala da klečimo dok ona uplakana čisti sobu i opet nas je natjerala da joj kažemo da ju mrzimo i da jedva čekamo da crkne.
Cijelu osnovnu školu prošla sam s 5.0, jedina u generaciji, a pritom sam završila i osnovnu glazbenu školu i uvijek nešto trenirala (ples, košarka, odbojka itd.). Iako nisam voljela svirati gitaru i plesati, morala sam. Upisala sam Sušačku gimnaziju i u prvom razredu počela sam bivati jako depresivna, a potom i suicidalna, imala sam plan. Mami sam se jednom rasplakala i odvela me kod doktorice na adolescentnoj psihijatriji na KBC-u. Ispričala sam joj kako se osjećam, prepisala mi je tri lijeka (zoloft, riset i rivotril) i ponudila opciju da budem doma dva tjedna i ne bavim se ničim ili da budem hospitalizirana dva tjedna. Odabrala sam drugu opciju jer sam znala da ne mogu biti doma. Ona bi svaki dan dolazila i to bi mi bio najgori dio dana jer je uvijek bila loše volje, rekla bi mi: “Što ti misliš da se meni da svaki dan dolaziti?” Kada sam joj rekla da ne mora dolaziti svaki dan, nego da se možemo čuti telefonski, nisam dobila pozitivnu reakciju nazad. Ovo je čisto uvid u moju majku, iskompleksirala me zbog tijela i priznala više puta da je to namjerno napravila jer nije htjela da se udebljam, iako nikad nisam bila ni blizu pretilosti, priznala je i da sam stavljena u “drugi plan” kad mi se sestra rodila, a ja imala nepune dvije godine. Što se tiče mene, nakon malo više od godinu dana od hospitalizacije pokušala sam se ubiti, popila sam 120 raznih tableta i htjela sam se baciti s balkona.
Išla sam privatno kod psihoterapeutkinje nekoliko mjeseci i ona mi je potvrdila da mi je mama najvjerojatnije narcisoidna, na što sam i sumnjala. Ne želim se testirati jer ne želim imati “dosje”, ali mislim da imam OKP, a terapeutkinja mi je i sama rekla da postoji mogućnost između toga i autizma. Naime, opsesivno perem ruke već godinama, jako su oštećene i crvene, pogotovo zimi. Znam nakon wc-a oprati ih po 3-4 puta ako ne osjećam da su dovoljno čiste. Imam neku stvar s brojevima, odnosno određene brojeve ne volim, npr. 3 i 9, i ništa ne mogu napraviti 3 ili 9 puta. Čuvam jako puno stvari koje većina ljudi ne bi čuvala, poput šalabahtera još iz osnovne, računa koji ne čuvam zbog praćenja financija nego mi ga je jednostavno žao baciti jer mi je “obilježio” taj dan, taj trenutak, dva omota od kondoma koji smo upotrijebili moj tadašnji dečko i ja i tako dalje.
Nekada mi dolaze slike kako imam seksualne odnose s užim članovima obitelji, odnosno s mamom, tatom ili sestrom iako ja to ne želim, i tako već šest-sedam godina. Jako se bojim bolesti i za svaku sitnicu pomislim da sam jako bolesna. Prošle sam zime imala upalu mjehura, a bio mi je zahvaćen i bubreg. Nije bilo ništa ozbiljno, ali sam odmah pomislila da je zatajenje bubrega ili da ću dobiti sepsu. Kada smo trebali obiteljski ići u New York, doživjela sam dva napadaja panike jer nisam željela ići u strahu da me netko ne ubije tamo. Nisam na kraju išla i nimalo ne žalim iako su mi svi govorili da ću požaliti ako ne odem.
Često imam nagle promjene raspoloženja, zbog čega sam neko vrijeme uzimala aripiprazol, jedan tren sam sretna i opuštena i u jednoj sekundi sam odjednom tužna ili ljuta zbog najmanje sitnice. Ima još puno razloga i primjera, ali ne želim više produžavati. Nadam se da ćete imati strpljenja ovo pročitati i odgovoriti jer mi je trenutačno svaka pomoć dobrodošla.
Hvala unaprijed i lijep pozdrav!
Odgovor
Draga djevojko,
dok čitam tvoje pismo, pitam se što je ova djevojka, nekada djevojčica, učila o sebi i svijetu iz iskustava koje je doživljavala? Što je mogla naučiti o ljubavi, o bliskosti, o sigurnosti koja nam je svima potrebna? Na koje se sve načine morala prilagođavati da bi preživjela?
Vidim ispred sebe tu djevojčicu koja boji preko crte; možda još uči gdje su granice. U iskustvu koji nam opisuješ, granica kao da nije bila samo linija na papiru, granica kao da je bila ljubav sama. Ljubav koja katkad zbunjuje, povrjeđuje, plaši. Ako pogriješiš ili se zaigraš, može se dogoditi nešto strašno. U tvojim ranim odnosima, iz onoga što opisuješ, ljubav nije bila iskustvo sigurnosti, već nepredvidiv sustav nagrade i kazne, a poruke koje si primala bile su proturječne: “Moraš mi biti bliska”, “Ti si mi teret”, “Moraš biti dobra i zahvalna”, “Tvoje potrebe su previše”…
Možda nije slučajnost što si postala izvrsna u školi, glazbenoj školi, u sportu. Izvrsnost je katkad strategija preživljavanja: “Ako budem savršena, možda nitko neće morati plakati, klečati ili umirati.”
Kao da te je neka unutarnja mudrost vodila u nemogućim okolnostima. Depresija koju opisuješ, koja ti je možda na prvi pogled djelovala kao slabost, kao da je govorila: “Ovo više ne mogu nositi sama.” Djevojka koja je godinama nosila puno, previše, našla je način kako pokazati svijetu koliko joj je teško. A kad si dobila izbor ostati kod kuće ili biti hospitalizirana, odabrala si prostor u kojem nisi sama. Kao da je tvoja zdrava intuicija, čak i u toj golemoj boli koja te je navela čak i na suicidalne misli, znala gdje je za tebe sigurnije. Djevojka koja je poželjela nestati, nije željela smrt, već kraj nepodnošljivog obrasca u kojem se našla i nije znala kako izaći. Obrasca u kojem je neprestano prisutan osjećaj krivnje, što god učinila.
Dobra je vijest da se obrasci mogu mijenjati! Ne nasilno, možda niti preko noći, polako i doživljajem nekih novih, drukčijih iskustava odnosa u kojima ne moraš biti savršena da bi bila prihvaćena, i u kojima emocije ne moraju biti kazna.
Što se tiče dijagnoza koje spominješ, zanimljivo je kako tvoj um vrlo precizno opisuje obrasce, a istodobno mudro izbjegava etikete. Jedan jako mudar terapeut, Milton Erickson, rekao je da je često korisnije pitati: “Čemu ovo služi?” nego “Kako se ovo zove?”
Opsesivno pranje ruku, brojevi, zadržavanje predmeta, sve to što nabrajaš i može djelovati neobično i ometajuće, moguće da uopće nisu slučajnosti, već tvoji rituali sigurnosti. Kad je svijet nepredvidiv, mozak silno želi kreirati osjećaj minimalne kontrole i predvidivosti. Pa tako tvoje ruke postaju granica između “tebe” i “opasnosti”, brojevi postaju način da se kaos svede na red, predmeti postaju dokazi da je nešto stvarno postojalo i da nije nestalo bez traga. Intruzivne seksualne misli zapravo ne govore ništa o tvojim željama, vrijednostima ili karakteru, već su proizvod mozga koji stalno skenira granice, zabrane i opasnosti. A što nam je nešto neprihvatljivije, šokantnije, za to nam se um tvrdoglavije ˝zakači˝. Strah od bolesti, katastrofične misli, panika zbog putovanja, možda su to sve varijacije iste teme, unutarnjeg glasa koji poručuje: “Ako ne budem stalno na oprezu, nešto strašno će se dogoditi i ja to neću preživjeti.” Tvoj živčani sustav stalno je u stanju pripravnosti, aktivan je, kao da opasnost nikad nije završila.
Nagle promjene raspoloženja koje opisuješ također bi mogle biti još jedan aspekt tvoje prilagodbe; prilagodbe djevojke koja je često morala brzo detektirati i razumijevati tuđe emocije da bi bila sigurna. Tvoje reakcije imaju smisla u kontekstu odnosa u kojima su nastale. One su naučene kao strategija tvoje borbe za povezanost, a ne znak nekog poremećaja.
Kako razumijem namjeru tvoga pisma? Razumijem ga kao potragu za nekim drukčijim načinom života i drukčijim doživljajem sebe i svijeta. U prvom dijelu života bilo je važno preživjeti, sada je došlo vrijeme za življenje, za iskustva u kojima nitko ne mora biti spašen i nitko ne mora biti savršen, iskustva koja će ti polako dati potvrdu da je sada drukčije nego što je bilo nekada.
Iskustvo koje pomaže osjećaju sigurnosti svakako može biti iskustvo odnosa u kojem se osjećaš da ne moraš sve sama. Možda je to nastavak psihoterapijskog putovanja s terapeutom u kojeg imaš povjerenja i koji ti može pomoći u otkrivanju svega onog što možeš doživjeti i biti?
Želim ti sve najbolje, i neka ti godina koja stiže donese sve ono što zaslužuješ i za čime čezneš!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
