Pismo
Neku noć mi je došla muka u baru i ne znam jesam li sebi psihički još gore napravila, ali pomislila sam što ako padnem, nitko mi neće znati pomoći. Inače sam studentica medicine i u tom trenutku žurno analiziram svoje simptome i pitam se što će se iduće dogoditi. I otad čim izađem van, dobijem taj isti osjećaj, bude mi loše, osjećam da ću pasti i molim prijateljice da sjednemo pored Hitne ako mi što bude… HELP!!! Osjećam se loše vani među ljudima, odjednom, a izlazim već pet-šest godina i nikad nisam imala taj problem.
Odgovor
Kao što te znanje iz medicine uči – simptomi koje opisuješ mogu biti preklapajući s različitim zdravstvenim stanjima, no s obzirom na to da ih doživljavaš u specifičnim situacijama (izlasci, veći broj ljudi) i da su praćeni negativnim mislima, mogu ukazivati na fiziološku komponentu anksioznosti. Nagla pojava fizičkih simptoma poput vrtoglavice, lupanja srca, slabosti mišića, pritiska u prsima, drhtanja, navale topline ili hladnoće i sl. može biti vrlo neugodna jer se radi o aktivaciji autonomnoga živčanog sustava kojom se organizam štiti od potencijalne opasnosti. Iako je sama funkcija te aktivacije zaštita, problem nastaje kada dolazi do pokretanja niza tjelesnih reakcija u situacijama koje objektivno nisu prijeteće. Način na koji interpretiramo tjelesne simptome uvelike može odrediti kako ćemo se u vezi s njima osjećati, a samim time i usmjeriti svoje ponašanje. Npr., kada osjetiš mučninu i pomisliš “Kolabirat ću”, “Nitko mi neće znati pomoći”, počneš se osjećati anksiozno te se prvotni fizički simptomi dodatno intenziviraju, a posljedično brzo izlaziš van iz kluba kako bi prekinula začarani krug. U tom trenutku anksioznost naglo padne jer percipiramo da je opasnost prošla, no to nas dovodi da unaprijed razmišljamo o bezazlenim situacijama poput izlazaka kao prijetećima i upravo tako nastaje začarani krug anksioznosti. Iako može djelovati zastrašujuće, ne brini se – postoji više načina kako si možeš pomoći!
Prepoznavanje misli u određenim situacijama i njihova evaluacija mogu uvelike pridonijeti smanjenju uznemirenosti koju osjećaš. Npr. kada osvijestiš misao: “Ako padnem, nitko mi neće znati pomoći” –pokušaj provjeriti valjanost te misli kroz odgovore na pitanja: Koji su dokazi da bi se to moglo dogoditi? Koji su dokazi da bi mi ipak netko pomogao? Na koje je načine moguća pomoć? Što je najvjerojatnije da bi se dogodilo? Što bi rekla prijateljici koja bi imala tu istu misao? Mogu li ovu situaciju sagledati drukčije – npr. “Ako padnem, vjerojatno će me izvesti na zrak i prema potrebi pozvati Hitnu, što je u tom trenutku dovoljno.” Po istom principu možeš uvježbavati evaluaciju različitih misli za koje primjećuješ da te uznemiruju.
Nadalje, kada osjetiš tjelesnu uznemirenost, tijelu je potrebno poslati poruku da se opusti, a s obzirom na to da tijelo ne može istodobno biti napeto i opušteno, primjena relaksakcijskih tehnika može ti pomoći da se umiriš. U početku je važno da izvježbaš opuštanje u situacijama kada ne osjećaš visoku razinu uznemirenosti, kako bi ih poslije mogla primijeniti u zahtjevnijim situacijama, poput izlaska. Jedan od najefikasnijih načina opuštanja jest progresivna mišićna relaksacija koja uključuje faze postupnog napinjanja i opuštanja velikih skupina mišića. Kod kuće je možeš uvježbavati dva puta dnevno pomoću videa u nastavku: https://www.youtube.com/watch?v=ihO02wUzgkc&t=298s Također, vježbanje opuštanja moguće je na način da u svoju svakodnevicu uvedeš epizode brze relaksacije dubokim udisajima i sporim izdisajima u trajanju od 20-30 sekundi, pri čemu ćeš prije svakog izdisaja prizvati misao “opusti se”. Ponavljanje te vježbe u nestresnim situacijama, 15-20 puta dnevno, pripremit će te da se naučiš brzo opuštati i postupno to možeš primjenjivati u situacijama pojačane napetosti.
Vjerujem da ti kombinacija rada na mislima i na postizanju tjelesne opuštenosti relaksakcijskim tehnikama može pomoći u ponovnom uživanju izlascima kako bi oni postali ponovni izvori ugode i zadovoljstva, a ne stresa. Sretno!
Ana Goleš, psihologinja
