Pismo
Imam problem s onime što smatram kroničnim stresom – stalna napetost i nemir, nikako se ne mogu opustiti, plačem i izbace me iz takta i najmanje sitnice, teško se fokusiram i često zaboravljam stvari. Imam tako neki osjećaj praznine u sebi. Ništa me više ne usrećuje, teško me je nasmijati i poboljšati mi raspoloženje. Jako mi se često događaju napadaji panike i sve me to iscrpi. Upalio mi se dermatitis, pao mi je imunitet i gubim apetit, ne mogu zaspati do kasno, a i kada se naspavam osjećam se kao da oka nisam sklopila. Ramena, vilica, ruke… uvijek mi je tijelo u nekoj napetosti, često me boli glava, a nisam sklona glavoboljama. Često osjetim jako stezanje u plućima, kao da me netko guši i ne ostavlja mi prostora ni da mislim. Srce mi uvijek ubrzano kuca i to glasno, imala sam i imam puno problema i s bolovima u želudcu, i to jakim. Od cure koja je puno jela, a prilično je mršava, pretvorila sam se u nekoga tko jedva sendvič pojede. Svi ti osjećaji traju već dugo i imam potrebu da o tome razgovaram jer mi je sve teže nositi se sama s tim.
Odgovor
Draga djevojko,
tvojim si nam pismom dala detaljan uvid u različite poteškoće, psihološke i fizičke simptome koje već neko vrijeme osjećaš. Tvoj je doživljaj na puno razina jako neugodan, ali vjerojatno ima smisla kao odgovor na nešto što ti se u životu događa. Iako nam nisi dala informacije o drugim životnim okolnostima, iz svega što opisuješ čini se kao da je tvoj živčani i emocionalni sustav već duže vrijeme u stanju preopterećenja.
Ako bih ti rekla da simptomi koje opisuješ, napetost, paniku, plačljivost, prazninu, tjelesne simptome, gubitak apetita, nesanicu, nisu slučajni, nepovezani problemi, nego signali da tvoj sustav predugo pokušava preživjeti u okolnostima manje sigurnosti, odmora i emocionalne podrške, bi li to za tebe, u kontekstu tvojeg života, imalo smisla?
Svako naše ponašanje i reakcija ima neki svoj uzrok, kao i svrhu, iako nam je katkad na prvi pogled skrivena ili nerazumljiva.
Čini se kao da se tvoje tijelo i um nalaze u stanju kronične pobuđenosti, upaljeni su alarmi, kao da iščekuju suočavanje s nekom vrstom opasnosti, srce, mišići, probava, imunitet, svi tvoji sustavi su uključeni u to stanje pripravnosti u kojem nema prostora za opuštanje, fokus, hranu i san. To ne mora značiti da se nešto loše događa upravo sada, nego da je tvoje psihofizičko biće naučilo da mora stalno biti spremno.
Zašto se to događa?
Katkad se javlja kao odgovor na iskustvo da se dugo vremena moramo oslanjati samo na sebe, Kada nemamo sigurno mjesto gdje možemo biti slobodni u izražavanju svojih osjećaja, potreba, slabosti i zbunjenosti, kada dugo moramo držati emocije „pod kontrolom“ umjesto da budu viđene i regulirane u odnosu.
Kod mladih osoba to katkad ukazuje na visoka unutarnja očekivanja, strah, tugu ili osjećaj da nemaju izbora nego nešto izdržati.
Kako razumiješ prazninu koju opisuješ? Ima li za tebe smisla opis u kojem ta praznina nije odsutnost emocija, već neki oblik emocionalnog zamrzavanja nakon dugotrajnog stresa? Kada više ne može stalno biti u panici, kada postane preopterećen, sustav se „isključi“, a posljedica je osjećaj da nas ništa ne veseli, da nas je teško nasmijati, kao da smo odvojeni sami od sebe. Važno je znati da to nije trajno stanje, već zaštitni mehanizam.
Važno mi je osvrnuti se na još jednu rečenicu iz tvojeg pisma:
“Imam potrebu da o tome razgovaram jer mi je sve teže nositi se sama s tim.“
Vjerujem da imaš iskustvo da se, kada imaš priliku nešto podijeliti s osobom od povjerenja, možeš drukčije nositi sa životnim izazovima, lakše podnositi teške i više doživjeti ugodne osjećaje. Ljudska nas priroda UČI da se ljudi reguliraju u odnosu.
Osoba od povjerenja može biti prijatelj, član obitelji, a može biti i stručnjak za mentalno zdravlje. Kao što si dala šansu našem portalu, dobra bi ideja bila javiti se psihologu ili psihoterapeutu koji ti može biti dobar sugovornik u razumijevanju onoga što ti tvoje tijelo poručuje. Ono svakako ne radi protiv tebe, već inzistira da obratiš pažnju na sebe.
Na našem portalu možeš pronaći brojne kontakte kolega s kojima bi mogla nastaviti ovaj razgovor.
Nadam se da ćeš uskoro naći svoj prostor sigurnosti i podrške!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
