Pismo
Trenutačno me muči proces jedenja/hranjenja. Najprije bih opisala što se dogodilo i zatim kakvo je razdoblje iza mene. Dakle, jednoga sam dana, kada sam bila razdražljiva i dobila menstruaciju, bila sama kod kuće i razgovarala sa zaručnikom na mobitel dok se on vraćao kući s posla. Pripremala sam ručak i rezala rajčicu za salatu i dok smo razgovarali uzela sam komad rajčice i onda mi je zaletjelo, odnosno progutala sam malo veći komad i imala osjećaj da mi je kožica zapela u grlu, što možda i jest, i onda je počeo panični napadaj koji je trajao oko dva sata. Nisam se nikako mogla smiriti, cijelo mi je vrijeme prolazilo kroz glavu da se gušim i da ću se, ako nisam dosad, sada sigurno ugušiti, iako je dio mene znao da nisam u opasnosti i da mi ništa nije u grlu. Sada, dok ovo pišem, sve mi se čini bezazlenim, ali to se dogodilo prije približno tri tjedna, i ponavlja se. Ako se vratim unatrag, iza mene je jako stresno razdoblje. Radila sam kao voditeljica jedne poslovnice i sve su obveze bile na meni. Stalno mi je zvonio mobitel, nikada nisam imala mira. Ako me nisu zvali djelatnici, zvao bi me šef, ako me nije zvao moj direktni šef, zvao me kolega iz druge poslovnice, ako ne oni, zvala bi me regionalna voditeljica. Svi su si davali za pravo zvati me u bilo koje doba, bila ja slobodna ili ne. Trudila sam se uvijek biti pristojna i sve rješavati. Kada sam se zaposlila na to radno mjesto, nakon samo osam dana ostala sam sama i sve morala sama. To je za mene bio velik izazov koji sam uspjela hendlati (u nedostatku boljih riječi) i sama sam sebi dokazala koliko mogu, koliko sam sposobna, iako si uvijek u životu govorim da nešto ne mogu, odnosno ne vjerujem u sebe. Posao je bio jako stresan i mislim da ni sama nisam razumjela koliko me to stresira. Praćenje rezultata za ostvarivanje bonusa, nepravda, sukobi sa starijim kolegom iz druge poslovnice doslovno su me dovodili do ruba, stalno sam razmišljala zašto se sve to događa. Naposljetku, puno laži djelatnika, međusobnih optuživanja itd., a ja sam pokušavala sve uvijek riješiti i preuzeti na sebe. Radila sam i puno više od onoga što je zapravo bilo u opisu mojega posla, rješavala i administrativne poslove za našu tvrtku i stvarno sam dala sve od sebe da sve teče glatko. Međutim, osjetila sam da nisam dovoljno cijenjena, pogotovo kroz plaću, bila sam potplaćena. Odlučila sam otići, ali je za mene takva promjena izlazak iz sigurne zone i sama promjena posla uzrokovala mi je veliki stres. Odlazak na novo radno mjesto gdje mi je sve nepoznato, novi kolege, novo okruženje. Nekako se nosim sa svime time i idem polako, ali me je bilo strah. Usred svega toga bila sam na obveznom polaganju tečaja prve pomoći, na kojemu me sablaznila tema gušenja. To je bilo dva-tri mjeseca prije svega ovoga. Često sam razmišljala o tom tečaju jer me se jako dojmio. Onda je nakon toga na vijestima objavljeno ono o gušenju djeteta s krafnom. Tada sam pomislila kako je to moguće, i sama ta pomisao izazivala mi je nelagodu i nisam htjela više misliti o tome. Ja zapravo analiziram sve iz svoje okoline i pokušavam si trenutačno objasniti što mi se događa, zato i pišem o ovim naizgled nebitnim stvarima, za koje ipak mislim da su mi bile u podsvijesti u trenutku nastale situacije. Uspijevam jesti normalno u ova tri tjedna, ali vrlo često, čak prečesto, dok jedem razmišljam kako i što će se dogoditi. Recimo, mislila sam da idem u dobrom smjeru dok jučer nisam pojela komadićak kuhanog krumpira (mekano) i kao da sam ga osjetila u grlu. Opet se dogodio napadaj, ali puno kraći i blaži, što mi ipak daje neku nadu. Počela sam i plakati, trčala na toalet nakon toga s bolovima u trbuhu. Mučim samu sebe iako znam da je ovaj strah iracionalan, ali se ne znam nositi s time. Čak sam prema ovim obrascima ponašanja išla malo istraživati i ustanovila da se možda radi o anksioznom napadaju. Jako mi je teško to prihvatiti, razmišljam otići liječniku jer se bojim da se to ne razvije u nešto puno gore. Iako, kada gledam razdoblje unatrag tri tjedna, ima i boljih i lošijih dana. Pojedem nekako, na silu, ali je stalno prisutna napetost, kontrola gutanja, razmišljam o svakom zalogaju koji mi ide niz grlo, shvaćam da je jedenje/ hranjenje osnovna funkcija bilo kojega živog bića, ali samo želim vratiti se na staro, bez svega ovoga. Inače nisam pretila osoba, ali ni mršava, nekako sam u sredini, volim jesti i volim kuhati pa mi nije jasno što se zapravo događa. Namjeravam otići na pregled grla ili jednjaka da mogu isključiti i neke medicinske uzroke i vidjeti o čemu se radi. No već sada i sama mogu zaključiti da mi mehanizam gutanja normalno radi jer sam u nekim trenutcima jela normalno, u nekima otežano zbog pritiska. Trudim se i shvaćam da mi ovo stvara problem jer po cijeli dan razmišljam o tome što ću jesti, a da je mekano, kako ću jesti, hoću li na koncu moći danas nešto pojesti. Razmišljam čak i da su mala djeca hrabrija od mene. Kad im se zaleti hrana, ne rade drame. U mojoj je obitelji uvijek bilo panike kada se netko zagrcne za vrijeme ručka, većinom tata (koji ima dijagnosticiranu anksioznost) i onda bi nastala velika drama oko toga. Naposljetku bi se sve smirilo, i svi bismo nastavili jesti normalno. Čak i dok ovo pišem osjećam smirenost i olakšanje, ali kad dođe trenutak da moram jesti, počinje sve prije navedeno. Sjetila sam se da sam kao malo dijete od pet-šest godina odlazila u bolnicu na Kantridu jer sam rekla da ne mogu gutati, odnosno prožvakala bih meso i ispljunula ga, što je zabrinulo moje roditelje. Naposljetku je bilo sve apsolutno normalno i jedem normalno svih svojih trideset godina, ali sada se očito nešto dogodilo. Čak sam čitala da postoji mogućnost da je mozak taj čin protumačio kao potencijalno opasan i upalio svoje alarme… ali ne znam kako se nositi s time. Kupila sam i knjigu o anksioznosti koju čitam…
Odgovor
Draga djevojko,
ono što dominira u Vašem pismu je stalna misaona preokupiranost teškoćama gutanja i iako ste svjesni da je Vaš strah iracionalan, ispod razine svjesnosti postoji čitav lanac negativnih misli (o tome kako bi Vam se to moglo opet dogoditi, kako ste nedavno čuli da se dijete ugušilo krafnom pa bi se to moglo dogoditi i Vama….), koje rezultiraju pojačanom anksioznošću. Ono što činite da biste bili sigurniji, a to je da birate mekšu hranu ili pazite kako jedete, iako se čini vrlo racionalnim rješenjem, zapravo je kontraproduktivno jer vas drži u stanju pojačanog opreza i održava Vašu anksioznost kroz vrijeme. Taj je sklop povezanosti emocionalne reakcije, negativnih vjerovanja i obrazaca ponašanja u sličnim situacijama negativan začarani krug u kojemu ste se vi „zavrtjeli“.
Da biste si pomogli, važno je znati neke činjenice. Komadić rajčice ste pojeli dok ste istodobno razgovarali na mobitel, vjerojatno potpuno neusredotočeno, pa vam je zapeo u grlu. Nije tako neobično da nam poneki zalogaj hrane zaleti, ali, kao što ste i sami primijetili, mala djeca kad im nešto zapne ne rade drame jer ne razmišljaju o tome što da naprave. Naše se tijelo tada (kao i mnogim drugim situacijama) automatski zaštiti, aktivira se refleks kašlja kojim se hrana izbaci ili se pojačano luči slina koja pomaže hrani da sklizne u jednjak i mišići se dodatno stežu kako bi taj komadić potisnuli prema dolje, u želudac, a k tome postoji i poklopac grkljana koji se zatvara i sprječava ulazak hrane u pluća. Da, spomenuli ste da se dijete ugušilo krafnom i, na žalost, katkad se to može dogoditi, ali izrazito rijetko. Ideja da će se to dogoditi i Vama ono je što se naziva kognitivna distorzija ili iskrivljeno vjerovanje. U Vašem slučaju jako je iskrivljena percepcija vjerojatnosti gušenja, kao i povezanost Vašeg stanja s onim što se dogodilo djetetu. Čak i da Vam ponovno zaleti komadić hrane, to neće dovesti do gušenja, već će se aktivirati prije opisana automatska reakcija tijela.
Kada smo misaono angažirani oko nečega, to raste, postaje sve jače izraženo, sve je češće, intenzivnije i učvršćuje anksioznost ili neke specifične oblike anksioznosti, poput primjerice fagofobije ili straha od gutanja. Skeniranje svakoga zalogaja i kontroliranje gutanja koje je automatska funkcija samo dovodi do jačeg stezanja mišića koje gutanje čini težim, napornijim. Stoga je važno da umjesto da samo katastrofirate, učinite nešto drukčije kako biste sebe i svoj živčani sustav polako primirili i pomogli si vratiti se u normalu. Odlazak liječniku na pregled jednjaka dobar je prvi korak, više zbog toga što ćete dobiti potvrdu da su Vaši organi zdravi pa će racionalni dio Vas dobiti argument kojim se može suprotstaviti iracionalnom strahu. Sami sebi tada možete sa sigurnošću poručiti da je sve O.K. Uvedite vježbe disanja, kao regularnu dnevnu aktivnost, ali i prije jela jer tada svom mozgu šaljete signal da je sigurno, što će opustiti mišiće grla, ali i opću napetost
Problemi s gutanjem traju kratko, a dobra je vijest da je posljednji napadaj bio kraći i blaži, što može ukazivati na to da se sustav već počeo smirivati i regulirati. Izvrsno je i što već sami povezujete to s anksioznošću, a ne organskim poremećajem. Dodatno ste opisali kontekst posljednjih nekoliko mjeseci koji upućuje na pojačanu razinu stresa, na preuzimanje odgovornosti koje nisu Vaše, ali i na slabije postavljanje granica i slabiju osobnu odgovornost, tj. brigu o sebi. Vjerujem da je ovo što Vam se sada događa jako povezano sa stanjem u kojem ste bili dulje vrijeme, nesvjesni onoga što Vam zaista treba kako biste reducirali stres. U situaciji opće emocionalne preopterećenosti mozak je bezazlen čin gutanja protumačio kao opasnost za život i aktivirao panični alarm (fight or flight odgovor).
I promjena posla mogući je trenutačni izvor stresa jer traži prilagodbu, ali je ujedno i prilika da ne očekujete da će se stvari posložiti same od sebe, nego da aktivno radite na onome što Vam je potrebno kako biste regulirali razinu stresa kojeg će sigurno biti. Dobro Vam ide, dobro sve „hendlate“, snažniji ste nego što mislite, sposobni ste i dobro je s vremena na vrijeme podsjetiti sebe na svoje snage, resurse i iskustvo koje Vam, koliko je god stresno, to zapravo potvrđuje.
Dobro je što ste našli literaturu iz koje ćete nešto naučiti, no nemojte se ustručavati potražiti stručnu pomoć kako biste ubrzali proces i skratili svoje mučenje. Preporučila bih Vam kognitivno-bihevioralnu terapiju koja je „zlatni standard“ za rješavanje ovakvih specifičnih strahova.
Srdačno,
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
