Pismo
Pozdrav. Studentica sam treće godine medicine. U posljednje vrijeme imam čudne osjećaje koji me prate u raznim situacijama. Naime, u posljednje vrijeme imam različite simptome koje mi tijelo šalje. Počelo je s vrtoglavicom, osjećajem gubitka kontrole. Pokušavam to sama krpati, internet, Al, istraživanje, primjenjujem tehnike uzemljenja, pokušavam voditi normalan život i slagala bih kad bih rekla da ga ne vodim, ali se bojim napretka ovog stanja. To mi se počelo javljati bilo gdje, taj osjećaj gubitka kontrole, kao da ne osjećam vlastite noge.
U jednom razgovoru s online mentorima na stranici za psihološku pomoć, došli smo do zaključka da se možda bojim reakcije i mišljenja drugih ljudi o meni jer kad su me pitali što bi se dogodilo ako padnem u nesvijest – odgovorila sam da ne znam kako će reagirati ljudi oko mene. Općenito, shvatila sam da se previše brinem o svemu – što i mogu i ne mogu kontrolirati. Ne samo da se brinem, već su mi ti moji strahovi prva pomisao kad se probudim i posljednja prije nego što zaspim. Osim toga, malo mi je svega too much.
Nisam više sigurna ni želim li ovo za što se toliko trudim ni hoću li uspjeti to ostvariti, a onda drugi dio mene počne zamišljati izvanredne rezultate i posebne nagrade za mene kao studenticu. Ne radujem se više gotovo ničemu; ne ide mi se na fakultet, ne ide mi se van s prijateljima, do prodavaonice, čak mi se i ne spava, odnosno ne postoji stanje u koje mogu pobjeći i osjećati se ugodno. Sve je došlo odjednom i iznenada, ali uza sve moje napore da uz faks budem i fizički aktivna, da idem u teretanu, planiram uskoro certifikat fitness trenerice, sve mi je to sada odjednom nebitno i to me jako boli i zabrinjava.
Nekad sam odbrojavala dane da bih išla kuci i družila se s dečkom, sada ni to više nije nešto čemu se radujem, čak više nisam sigurna ni želim li s njim provesti ostatak života. I ne, ne pretjerujem ni u čemu što sam napisala. Na žalost, sve osjećam.
Imate li kakav savjet za mene – kako vratiti plamen i iskru koju sam nosila bez ovakvih misli. Premišljam se o psihoterapiji, ali dosta sam zatvorena osoba i nemam uopće hrabrosti ispričati ovo nekom oči u oči. Štoviše, o ovome ne govorim ni svojim prijateljima, obitelji, a ni roditeljima – njima bih i mogla, ali posljednje što želim jest da im dam takvu sliku o sebi i iživciram ih – to definitivno ne mogu trenutačno.
Odgovor
Draga djevojko,
iskreno hvala na otvaranju i podjeli iskustva. Svjesni smo da taj korak zna biti izazovan sam po sebi te nam je još draže što si odlučila zatražiti savjet.
Čitajući tvoje pismo doima se da puno toga proživljavaš. Opisuješ simptome koji idu u smjeru stalne i pretjerane brige o različitim stvarima u različitim područjima, a popratni simptomi kao što su gubitak interesa i uživanja u aktivnosti koje te vesele kao da se javljaju kao posljedica pretjerane brige. To može ukazivati na naznaku generalizirane anksioznosti. Nisi sama u tome. Puno tvojih vršnjaka proživljava slične simptome jer se nalaziš u prijelaznom razdoblju koju istraživači često nazivaju „nadolaženje odraslosti“. Karakterizira ga razmišljanje o tome na koje sve načine razviti svoja znanja, vještine i životni plan, osjećaj pretrpanosti zbog puno izbora u različitim životnim područjima, istraživanje vlastita identiteta (tko sam, kamo idem, s kime želim biti, što me veseli/ispunjava i slično) te osjećaju razmeđa (nisi više adolescent, a ni odrasla osoba).
Iskreno ti vjerujem kada kažeš kako ti se čini da je sve došlo odjednom i iznenada te da ne pretjeruješ u ni čemu što si napisala. Međutim, i teorija i praksa nekako ukazuju na to da postoje određene situacije ili životni stil, koji mogu pojačati pretjeranu brigu. Opisuješ više toga čime se baviš – upisala si zahtjevan studij izvan prebivališta, nastojiš biti fizički aktivna, ideš u teretanu, planiraš uskoro certifikat za fitness trenericu, imaš dečka, obitelj i prijatelje koji ti znače te po prirodi kažeš da puno osjećaš, što je znak koliko ti je zapravo stalo. Kad vidiš sve ovako napisano, kako to vidiš? Čini li se i tebi puno toga u malo vremena?
Savjet za početak bi bio da zastaneš, uzmeš papir i olovku te nekoliko dana (barem tjedan dana) zapisuješ svoje aktivnosti i obveze koje imaš u danu te kako se osjećaš dok ih obavljaš. Tako ćeš napravit screening i provjeriti koje aktivnosti te „troše“, a koje „hrane“. Čini mi se da ti to može pomoći u sljedećem savjetu, a to je da pokušaš donekle postaviti prioritete. Odgovori na pitanje: „Što mi je trenutačno najvažnije? Kada pogledam malo naprijed, što bih voljela ostvariti za šest mjeseci do godinu dana?“ mogu ti pomoći u tome. Na primjer, ako kroz dnevnik aktivnosti procijeniš da ti druženje s prijateljima puni dnevnu energiju, možeš svaki tjedan dogovoriti šetnju ili neki sport s njima. Također, ako ti je važno uspješno završiti godinu na fakultetu te primijetiš da su se obveze na fakultetu povećale, možeš smanjiti intenzitet drugih aktivnosti koje ti oduzimaju vrijeme, a isto su ti važne, samo ne toliko kao fakultet.
Vezano za želju da povratiš plamen bez ovakvih misli, želim da znaš da je zadaća našeg uma da misli, da se brine o budućnosti i da se prisjeća prošlosti. Kada primijetiš da ti se opetovane misli vrte po glavi, možeš se zapitati jesu li točne te možeš li ponašajno nešto napraviti da bi nešto promijenila. U skladu s time, otkrit ćeš da postoje korisne i nekorisne brige. Korisne će te motivirati na promjenu, a nekorisne da ih prihvatiš. Postavljanje prioriteta može ti olakšati vraćanje energije.
Kao što sam napisala, nalaziš se u razdoblju života kada je puno toga važno, kada te prilično toga zanima, kada se želiš ostvariti kroz različite uloge. U tome nema ništa loše! Želim da znaš kako je nekad mudro usporiti, ići korak po korak, odrediti prioritete. Tek si zakoračila u život i čeka te puno uspjeha, izazova i veselja. Sigurna sam da ćeš uspjeti raspodijeliti svoju energiju jer u tebi čuči snažna osoba koja osjeća i koja želi pomoći drugima (već sam odabir studija upućuje na to 😊 ).
Slažem se s tobom da bi odlazak na savjetovanje bila najbolja opcija, posebno jer navodiš da ti opisani simptomi utječu na kvalitetu života. Briga o sebi najvažnije je što možeš pružiti sebi i drugima.
Nadam se da si ovim odgovorom dobila podršku, razumijevanje i savjet koji si očekivala.
Sretno dalje!
Sara Jurdana, psihologinja
