Pismo
U zadnje sam vrijeme prilično opterećena izgledom, prehranom i vježbanjem. Počelo je tako da sam promijenila prehranu i izgubila pet-šest kilograma. Onda sam počela i vježbati. Čini mi se da se po cijele dane, sve slobodno vrijeme bavim samo time. Gledam videe u kojima su ideje za zdravu hranu, gledam vježbe, motiviram se i onda vježbam.
Sve je to ok, ali mi nije ok osjećaj krivnje koji imam kada ne vježbam ili kada pojedem nešto “krivo” – kekse na poslu, sok, alkohol dok sam vani. Isto tako, znam da čovjek treba imati rest day, ali i kad odlučim da neću vježbati, pogledam se u ogledalo i onda svejedno vježbam jer želim izgledati bolje. Da se razumijemo, izgledam ok, imam 162 cm i 57 kg, i ne znam zašto sam toliko opterećena time. Nikad nisam bila predebela, najviše sam imala 64 kg.
Bojim se ljeta, kad ću ići kod svojih roditelja i neću vježbati i neću jesti zdravo. Zapravo ne znam što je moj problem. Valjda ne znam naći granicu između ovog i starog načina života. Bojim se da ako jedan dan ne vježbam da ću onda zakazati i prestati vježbati skroz. Glupo je, znam. Zanima me kako naći neki balans, želim da mi netko kaže gdje je granica da prestanem biti opterećena time i da ne izbjegavam mnoga druženja zbog straha da ću ispast iz rutine. Hvala!
Odgovor
Poštovana,
zahvaljujem na otvorenosti i iskrenosti, mislim da je Vaše pitanje samo lijepo oblikovano i naglas izrečeno ono s čime se mnogi koji nastoje održati sliku osobe zdravoga životnog stila suočavaju u svojoj nutrini. Problem nastaje kada se unutarnja motivacija pri vježbanju i razvijanju zdravih životnih navika, kada to radimo za sebe, kada zbog toga osjećamo osobno zadovoljstvo i ponos, zamijeni vanjskom motivacijom, kada to radimo zbog okoline kako bismo zadržali dojam osobe koja živi zdravo i dobro izgleda, pa se unutarnja ugoda i ponos zamijene strahom i nelagodom da ćemo u očima drugih biti neuspješni.
Upravo pitanja tipa „Što ako pojedem nešto krivo? Što ako preskočim trening?“ ukazuju na činjenicu da ne želimo pogriješiti, odnosno da smo zadovoljni postignutim i da bismo željeli još više i još bolje. Upravo ta želja stvara pritisak i kvari gušt, kako u tome da ne uživamo u postignutom, tako i u tome da budući rad doživimo kao obvezu, moranje, a ne želju, odnosno htijenje. Mnogi sportaši postignu uspjeh jer rade iz želje, zadovoljstva i uživanja u sportu kojim se bave, no sve pođe nizbrdo kada žele KONTROLIRATI budući uspjeh. Krenu analizirati – što, kako, kada da budem još bolja, još bolji. Tada poremete automatizme, promijene načine izvođenja, dodaju nove stvari u trenažni proces, a ishod bude slabiji. Analiza raste, kontrola slabi, pa dođemo u paradoksalnu situaciju da umjesto da željom povećamo kontrolu, zapravo ju smanjimo. Zato bi potrebu za povećanom kontrolom trebalo zamijeniti praćenjem procesa koji nas je doveo do rezultata i njegovo bilježenje kao recepta za uspjeh. U kasnijim fazama može doći do nadogradnje tog recepta, smisao je života stići na cilj, ali je upravo putovanje ono što dolazak na cilj obogaćuje.
Svako putovanje nije jednocrtna linija ili pravocrtni put poput brze pruge. Svaki put ima svojih boljih i lošijih, zahtjevnijih, izazovnijih dijelova. Cilj je putovati i prihvaćati što nam putovanje donosi. Svi želimo čim prije stići na cilj, ali onda često propustimo mnogo toga lijepoga tijekom putovanja, mnogo mudroga i korisnoga, a svaka nas nedaća zapravo razvija jer rješavanjem problema rastemo i razvijamo se, spremniji za nove životne izazove.
Važno je razviti zdrave životne navike, ali biti njihov rob isti je osjećaj kao i živjeti stihijski, stalna preispitivanja, samokritike i osjećaj manje vrijednosti, postaju naša svakodnevica.
Vježbanje je važno za fizičko zdravlje i funkcionalnost organizma, ali i psihološku dobrobit. To treba biti cilj, a putovanje do cilja proces osobnog rasta i razvoja.
Nemoguće je stalno vježbati, napredak se događa i kada se odmaramo. Tko je pozvaniji od nas samih da istražujemo koji je balans, a tko ima bolji unutarnji metar od nas samih kada je balans postignut. Vjerovanje vlastitu osjećaju dobar je put da budemo u balansu sami sa sobom, a onda ćemo biti i u balansu s okolinom.
Sretno!
Anđelko Botica, psiholog
