Pismo
Pozdrav!
Moja je priča opsežna.
Imam trideset godina.
S obzirom na to u kakvom okruženju živimo, u smislu ekonomskih nedaća i ostalog, mogu reći da sam uspješan mladi čovjek. Dijete sam rastavljenih roditelja, oca alkoholičara, agresivca, majke – vrijedne i sposobne žene koja se bori kroz život. Živjeli smo u Slavoniji do 2003. gdje sam kao najmlađe dijete svašta vidio (otac agresivac – naziv sve govori). Godine 2003. odlazimo u sigurnu kuću u Rijeci. To je za mene u početku bio šok – nova sredina, nov način života, strah da bi otac mogao doći itd. U početku sam dobivao odgovore da ćemo uskoro otići kod tete, da smo tu trenutačno. Prolaze mjeseci i pod prisilom tadašnje ravnateljice (časne sestre) moramo izaći iz sigurne kuće i 2004. odlazimo u podstanare. U međuvremenu otac dolazi, izaziva u nama strah, prijeti. Mjeseci prolaze u novom stanu, majka radi po cijele dane kako bi platila podstanarstvo, a ja većinu vremena provodim sam. Brat i sestra su na školovanju (učenički domovi). Povučen sam, nemam puno prijatelja, družio sam se, ali uvijek s dozom straha i opreza da, ako vidim oca, pobjegnem. Otac nije bio agresivan prema meni niti prema bratu i sestri. No sama njegova pojava i ponašanje izazivali su u meni strah. Godine su prolazile, majka je imala namjeru kupiti stan, što je i ostvarila. Nedovoljno velika primanja natjerala su je na odluku o odlasku u inozemstvo. Otac je popustio (konačno) sa svojim prijetnjama – izgubio je posao, psihički se rasuo. Započeo je novi život s novom ženom, ostale informacije o njemu nemam niti se on ikada potrudio razviti zdrav (normalan) odnos.
Majka 2007. odlazi van, a ja sa trinaest godina ostajem sam u stanu. Bavim se svime onime za što današnja djeca tih godina nisu sposobna, odnosno ne žele (svaka čast pojedincima) – od plaćanja računa, pripreme doručka, ručka i večere, čišćenja stana i ostalo, što su uglavnom obaveze odraslih. Kratko vrijeme sa mnom je boravila sestra, ali uglavnom sam bio sam. Međutim, većinu vremena život prolazi u samoći. Nisam bio dijete kada sam trebao biti dijete. U nekom smislu to je i pozitivno jer sam dosta toga naučio.
Završavam školovanje kao prvostupnik te se uz dozu sreće vrlo brzo zapošljavam. Na prvom poslu doživljavam mobing, što naravno nemaš kome prijaviti jer nemaš dokaze te trpim psihičko zlostavljanje liječnice i kolege (radim u zdravstvu).
Tjeram sebe da izdržim dok mi poslodavac sam ne uruči prekid ugovora o radu, što sam i doživio, ali uz posljedicu svoga zdravlja. Od toga prvog posla mentalno mi je zdravlje narušeno. Kratko razdoblje bio sam nezaposlen i obavljao razne građevinske poslove te se ubrzo zapošljavam ponovno u svojoj struci. Kratko radim na novom poslu, a onda pronalazim sigurniji i bolji posao na kojemu sam trenutačno zadovoljniji.
Kupio sam stan i kao osoba sam materijalno ostvaren, osiguran, s obzirom na pojedince mojih godina, mogu si zapljeskati. Na stranu sve materijalno. Nemam unutarnji mir. Non-stop sam u strahu, predviđanja o budućnosti, negativno razmišljanje. Često se događa da zaspim, ali se pred zoru probudim i poslije nikako zaspati, budem sav mokar. Takvih je razdoblja bilo u zadnje vrijeme (dvije godine). Dok sam radio na prvom poslu, to je bilo svakodnevno. Iskreno, slutim da imam neku vrstu dijagnoze.
Čitao sam pisma drugih i doslovno mogu kopirati jedno pismo – osjećam se klonulo, negativno i prazno. Inače nisam takav i trudim se gledati stvari pozitivno, ali već duže vrijeme osjećam da negativno preuzima vodstvo. Osjećam se usamljeno (što i jesam) i preispitujem smisao svega oko sebe. Pomišljam i katkad da me nema. Brine me budućnost i bježim od svega u svoj stan i mobitel (nemam društvene mreže). Prekinuvši odnos s djevojkom s kojom sam živio, imao je namjeru zaprositi i ići s njom kroz život, shvatio sam da me je to, uza sav moj unutarnji nemir, još više unazadilo. Osamio sam se, nemam se kome povjeriti i osjećam da nemam nikoga dovoljno bliskog da s njime popričam, i to mi teško pada. Imam jednog prijatelja s kojim prošetam, popijemo pivo, popričamo o političkim i povijesnim događanjima, što me i malo opusti, ali zakratko.
Prilično mi teško pada samoća, neovisno o prekidu, jer sam taj dio života ostavio iza sebe. Djevojka me je dosta povrijedila, iskoristila moju dobrotu. Predstavljala se kao jedna osoba, a bila je ustvari skroz drukčija. Nažalost, optužuje se mene da sam kriv za njezino stanje. Boluje od anksiozno-depresivnog poremećaja, doživjela je epizodu panike, a ja nisam znao kako reagirati, kako joj pomoći. Ona je odlazila kod psihijatrice, pila antidepresive (neko vrijeme i antipsihotike) i prije mene. Želio sam joj pomoći, pročitao sam o njezinu stanju i razumio o čemu je riječ. Ona dolazi iz disfunkcionalne obitelji, što je nažalost na nju prilično utjecalo. Otac je poginuo u ratu, a u to je vrijeme njezina majka s njom bila trudna. Događaj se zbio u Bosni i tadašnje stanje nije omogućilo da se njezinoj majci pomogne te je žena svašta prošla i puno propatila, ali uz posljedicu mentalnog zdravlja svoje djece.
Probali smo ponovno živjeti zajedno, ali mene je njezino stanje dovelo do zida, odnosno nisam znao kako joj pomoći. Želio sam mir, želio sam planove, živjeti lijepim životom, kako bismo započeli s pisanjem svoje ljepše knjige života. Netko bi rekao – nisi je dovoljno volio. Volio sam ja nju, razgovarao s njezinom psihijatricom, podredio joj svoj život u tom razdoblju samo da ona ozdravi, odnosno da shvati da sam joj podrška i da može mirno živjeti s time. Međutim, nije vidjela niti čula moje riječi podrške, već neke druge. Nažalost, prekid se morao dogoditi jer sam morao misliti i na sebe. Vidio sam da je kap prelila čašu i da se moje mentalno zdravlje koje ionako, neovisno o njoj, nije bilo na zavidnoj razini, urušava.
Dolazim s posla i “jedu me četiri zida”. Nisam sportaš, rekreativac, pokušao sam i to, ali nemam volje. Zadnjih mjesec dana, kad stignem, odlazim u azil za napuštene životinje, vodim ih u šetnju i zasad mi je to jedina pozitivna stavka u životu. Prilično velik pritisak si činim u glavi. Kod mene je posloženo sve u smislu – red, rad i disciplina. Ne želim više razmišljati tako crno i sumorno, a ne znam za bolje od gutanja knedli i guranja dalje.
Tražim zadovoljstvo u životu. Radim dva posla i tražim još samo da nisam sam u stanu. Zarađujem iznad hrvatskoga prosjeka, a nemam kada s tim novce stvoriti sebi zadovoljstvo niti znam što me zadovoljava, gotovo više ništa. Tražim si ciljeve u životu, smisao, ali ih ne pronalazim i vidim samo da moj život nema smisla.
Radim s ljudima i oko mene su kolege koji su po tituli viši od mene i ponašaju se nekolegijalno, bezobrazno, bahato, prelaze granicu kulturnog ophođenja. Stvaraju pritisak te me je katkad strah da ću puknuti. Zbog njihova načina ophođenja prema kolegama, ozračje je negativno. To mi izaziva stres i stvara osjećaj gušenja, kao da me netko stišče na području štitnjače. Guram svoj život iz dana u dan. Moj se život svodi samo na to da radim što više, ali me je strah da neću uspjeti izdržati takav tempo dulje vrijeme, a što onda!?
Ne pravdam se ni prošlošću ni neuspješnom ljubavi. Nažalost, strah postoji od djetinjstva i sada, s trideset godina, kao da sam stigao do nekog zida, izgubljen, u zadnje vrijeme vidim da sam prilično razdražljiv i katkad i zaplačem. Slabo pamtim, koncentracija mi je slaba, tjeram se da idem na neke druge edukacije, ali ne mogu se pomaknuti s mrtve točke.
Zadnjih godinu dana odlazim kod psihologice na razgovor (gestalt terapija). Ne mogu zaključiti još ništa, ali za sada nema pomaka nabolje. Oprostite na oduzimanju vremena!
Hvala unaprijed!
X
Odgovor
Pozdrav, X!
Čitajući tvoje pismo, u nekim sam trenucima imala dojam da čitam dnevnički zapis mladoga čovjeka koji je u životu prošao i doživio štošta, zapis koji kao da prati neku tvoju unutarnju logiku, daje objašnjenje nekih događaja, doživljaja i posljedica koje je sve to imalo na tebe. Obiteljsko nasilje, preseljenje, kronična strepnja od oca, samoća, usamljenost, prevelika odgovornost, mobing, krah ljubavne veze, nedostatak bliskosti… kao da nabrajaš karike koje su stvorile okove sadašnjeg trenutka. I kada ih tako nabrojiš i opišeš, nije li očekivano da se danas osjećaš umorno, iscrpljeno, klonulo, negativno, prazno, usamljeno? Svjestan si da je trebalo uložiti velik trud, s obzirom na sve prepreke i teškoće, da se materijalno osiguraš, bez pomoći drugih. I možda su, što i sam razumiješ, pozitivne strane rane samostalnosti upravo te okolnosti od tebe učinile vrijednoga, sistematičnog čovjeka koji radi dva posla i osigurao je svoju egzistenciju, i više od toga.
No ako te dobro razumijem, uza sav trud, fokusiranost na posao, egzistenciju, brigu za metalno zdravlje, kao da ti nedostaje smisao, svrha, kako sam kažeš, neki mir.
Možda će ovo zvučati neobično, no katkad se promjene događaju mirovanjem, ne akcijom. Katkad činimo bezbroj stvari u pokušaju da ono što nas tišti ima manji utjecaj na nas, da pobjegnemo od toga ili pokušamo akcijama stvoriti osjećaj veće kontrole nad vlastitim životom. I to je sasvim razumljivo, i u puno slučajeva vrlo efikasno. No katkad je nužno usporiti, možda se i zaustaviti i drukčije se suočiti sa sobom i životom, tako da uključimo žalovanje, tugovanje, oprost, oporavak, odmor, pauzu… Sve ono što zahtijeva neku drugu vrstu angažmana koji je u situaciji kada smo u akutnoj opasnosti za vlastitu dobrobit preopasan jer nas ometa od akcije spašavanja ˝žive glave˝.
Važne egzistencijalne stvari si posložio, očito si spretan u nalaženju posla, imaš zaista puno razloga da si zaplješćeš! No radeći sve više i više, bivajući u toj vrsti akcije, i sam osjećaš da više toga ne dovodi do više mira. Pa, ipak, držiš se dobro provjerene strategije preživljavanja. Ne začuđuje to, do danas te je, usprkos svim nedaćama, održala iznad vode.
Ono što je možda na redu druga je vrsta procesa, druga vrsta potreba koje čitavo vrijeme postoje, ali činile su se ne toliko vitalnim za preživljavanje. To su procesi, kao što sam prije napisala, nekog unutarnjeg zacjeljenja, dozvole za sve moguće emocije vezane uz tvoja životna iskustva koje će možda rezultirati nekim novim uvidima, možda i olakšanjima.
Možda je mrtva točka koju spominješ preduvjet da se dogodi promjena, nova životna koreografija koja će uključivati neke nove pokrete?
Što želim reći? Možda je upravo ovo trenutak u tvom životu za usporavanje da bi dobio zamah za novo ubrzanje.
Psihoterapija je zasigurno dobra odluka i iako pomaci možda još nisu vidljivi, ne znači da se ne događa nešto za tebe važno. Možda se previše fokusiraš na pomake, a važno je prepoznati usporavanja?
Želim ti puno sreće, da uskoro doživiš iskustvo mira i smislenosti. U ovom trenu, u tome ti možda najviše pomaže onaj pas iz azila kojega si došao prošetati.
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
