Pismo
Pozdrav, imam osjećaj da sam malo zapela u životu. Radim kao konobarica u dobrom restoranu, ali osjećam da to nije ono što želim raditi. Na poslu mi nije grozno, bude mi ok raditi s ljudima, otvorena sam osoba, kolege su mi ok. Ali nikako da izbijem iz glave da želim više od sebe. Pogriješila sam jer sam upisala lošu srednju strukovnu školu, pokušala sam položiti maturu, ali nisam uspjela (nisam, iskreno, ni dovoljno učila) i sada mislim da je kasno. Volim raditi s ljudima, volim pomagati, više puta sam i volontirala u humanitarnim akcijama i to mi je bilo super. Želim više od sebe, ne želim konobariti cijeli život. Nije ni do plaće, nisam sretna. Uvijek kad se zamišljam na drugom poslu, zamišljam se kako radim neko pomagačko zanimanje, kao psiholog ili nešto slično. Ali sad mi je prekasno za to i ne znam kako dalje. Ne mogu prestati razmišljati o tome već godinama. Ne znam ni što zapravo trebam od vas. Valjda da mi kažete neku utješnu riječ kako da prihvatim ovaj život koji sam dobila.
Odgovor
Prije svega, imam potrebu pohvaliti tvoju potrebu za pomaganjem drugima i empatiju koja te motivira da se angažiraš u humanitarnim akcijama i volonterstvu. To su itekako kvalitete kojima se možeš ponositi i drago mi je što si pronašla načine kako ih realizirati.
Posao koji radimo bitan je aspekt života ne samo zbog količine vremena koju mu posvećujemo, prirode posla i radnih uvjeta već i zbog toga što ono što radimo pripada dijelu našeg identiteta. Čini mi se da je izvor tvog nezadovoljstva upravo u tom segmentu – ne osjećaš se realiziranom kao osoba na trenutačnom radnome mjestu jer to nije u skladu s tvojim osobinama ličnosti i interesima. Iako trenutačno imaš dojam da je kasno, želim ti poručiti kako zapravo nikada nije kasno. Živimo u svijetu brzih promjena, ljudi mijenjaju svoje životne puteve u puno kasnijoj životnoj dobi, a pred tobom je niz mogućnosti iako ih možda trenutačno nisi svjesna. Navodiš da si pogriješila odabirom srednje strukovne škole, no vjerujem da ćeš se složiti sa mnom koliko je teško u dobi od 14 godina znati što točno želimo i u kojem zanimanju se vidimo. Također, sigurna sam da su se tvoja razmišljanja i ambicije prilično promijenile u odnosu na ona koja si imala s 14 godina kada si donosila odluku o nastavku školovanja, kao i s 18 kada si polagala državnu maturu. S vremenskim odmakom i iskustvom koje si dosad stekla, došla si do spoznaje da želiš više od sebe i samim time zaslužuješ si dati priliku za promjenom.
Mnogi mladi ljudi tijekom odrastanja mijenjaju svoje ideje o budućnosti, različite životne okolnosti nekada nas primoraju da promijenimo smjer kojim smo krenuli, a i tržište rada se s vremenom mijenja u potražnji različitih zanimanja. Upravo zbog tog razloga danas postoje škole za odrasle osobe, kao i programi za prekvalifikacije zanimanja koji, između ostalog, nude mogućnosti obrazovanja za pomagačka zanimanja. Umjesto da se usmjeriš na „prihvaćanje života koji si dobila“, vjeruj u svoje kvalitete i razmisli o opcijama koje imaš na raspolaganju. Neka od pomagačkih zanimanja za koje postoje mogućnosti prekvalifikacije su pomoćnik u nastavi, dadilja, njegovatelj starijih osoba itd., a više o samim mogućnostima možeš saznati na idućoj stranici: https://nar-uciliste.hr/usluge-njege-i-skrbi/. Želim ti svu sreću u realiziranju svojih poslovnih snova! 😊
Ana Goleš Juriša, psihologinja
