Pismo roditelja
Moj odnos sa sinom koji ima 15,5 godina, znači završio je prvi razred srednje, kompleksan je i pomalo zahlađen u posljednje vrijeme. Komunikacija među nama često nailazi na prepreke. Najveći problem nastaje kada pokušavam razgovarati o njegovim emocijama, obvezama ili planovima – tada postaje zatvoren ili ljutit, često odgovara kratko, bez puno interesa.
Naši razgovori su uglavnom površni – o školskim obvezama, svakodnevnim aktivnostima. Kad pokušam dublje razgovarati, primjerice o njegovim osjećajima, prijateljstvima ili brigama, povlači se ili postane defenzivan. Problemi su počeli prije otprilike godinu dana, otkad je počeo sve više vremena provoditi s prijateljima, a komunikacija se smanjila.
Inače smo uvijek imali normalan odnos. Znao mi je reći neke stvari, a da suprug ne zna, kao na primjer za lošu ocjenu u školi. Pretpostavljam da je u pitanju pubertet, ali osjećam da gubimo povezanost i kontrolu nad njime, odnosno da nemamo neki autoritet.
Zajedničko vrijeme sada je svedeno na obroke ili vožnje, a čak i tada je prisutna tišina. On većinu dana provodi u sobi igrajući igrice s prijateljima, a navečer ode van do 23 sata, a ja pokušavam ne pritiskati. Jako mi smeta što je počeo pušiti. Ne dopuštam mu da puši doma ni u mojoj prisutnosti. On se sad opustio jer je ljeto i nemam ništa protiv, ali opet bih htjela da postoji neki red, da ne spava do 17 sati, a ode spavati oko 4 ujutro. Već me sad hvata panika hoće li se trgnuti kad počne škola, odnosno hoće li ići na vrijeme spavati i odraditi svoje obveze. Zabrinuta sam i osjećam se nemoćno. Inače drugih problema nema, alkohol ne konzumira i ne izlazi, osim tu po Kastvu gdje živimo i druži se uglavnom s dečkima iz osnovne škole.
Sve više ne želi ići s nama, recimo na kupanje ili u posjet obitelji. Kad je sam doma, ne zove nas niti pita gdje smo. Sve mi je jasno, imam 45 godina i ja sam to prošla, ali mi se čini da sam imala malo više poštovanja prema roditeljima.
Eto, ako mi možete dati kakav savjet da se previše ne brinem, bila bih Vam zahvalna. Svjesna sam da sam kriva za toliko toga što radim umjesto njega, kao na primjer, za vrijeme škole stalno sam provjeravala dnevnik i gledala kad je koji ispit.
Dugo mi je trebalo da nešto napišem jer ima puno toga, ali nadam se da ste shvatili što me muči.
Hvala,
X
Odgovor
Vjerujem da Vam ove promjene u ponašanju sina stvaraju nelagodu i nesigurnost, osobito zato što su tako izražene i različite od onoga kako je funkcionirao prije. Mnogi mi se roditelji obraćaju upravo kada im djeca krenu u srednju školu i naglo uđu u fazu adolescencije u kojoj se sve više odvajaju od roditelja te je njihov fokus uglavnom na druženju s prijateljima/vršnjacima. Nije neobično i da u ovom razdoblju započnu isprobavati alkohol i cigarete, kao i to da pružaju sve veći otpor prema roditeljskim pravilima i granicama, osobito kada je tema škola i školske obveze. Koliko god Vas to zabrinjavalo, bojim se da inzistiranjem na razgovoru o emocijama nećete postići ništa osim još jačeg zatvaranja i defenzivnosti koju i sami primjećujete.
Adolescencija je zaista izazovno razdoblje, jednako u životu adolescenta kao i u životu njegovih roditelja. Iz iskustva mi se čini da se i jednima i drugima u toj fazi teško snaći, s obzirom na to da su adolescenti istodobno “mali i veliki“ – s jedne strane imaju zrelost koju prije nisu imali, stoga su i samostalniji, a s druge su strane buntovni spram odraslih i autoriteta i uvjereni da oni sami najbolje znaju donositi odluke vezano uza svoj život, što se najčešće ne ispostavi posve točnim. No u stvarnosti itekako trebaju toplinu i podršku svojih roditelja, ali na drukčiji način u odnosu na razdoblje kada su bili djeca. Jednako tako, potrebna su im pravila i granice, odnosno jasna struktura, iako će se protiv toga buniti i opirati. No struktura im daje emocionalnu stabilnost i uravnoteženost te razvija njihove kapacitete da toleriraju frustraciju. Vjerujem da je ovo što pišem mnogo lakše reći nego učiniti, no savjetovala bih Vam da pokušate bez pritiska ponuditi svoju prisutnost i podršku i ne inzistirati na razgovoru, već pustiti da on “dođe” k Vama, što sam sigurna da će se dogoditi jednom kada vidi da više “ne mora” razgovarati, ali da to može učiniti kada on sam poželi. Što se pravila tiče, smatram da ona nisu nipošto loša niti se toplina i granice isključuju, već se nadopunjavaju – postavljate mu granice i pravila kao odraz brige i ljubavi prema njemu, a adolescenti su toga obično itekako svjesni, no teško im je to priznati. U svakom slučaju, odgoj adolescenata zahtijeva mnogo strpljenja, razumijevanja i uvažavanja njihove specifične razvojne faze.
Nadam se da sam barem donekle umirila Vašu roditeljsku zabrinutost i da će Vam se Vaš adolescent uskoro “vratiti” u odnos povjerenja i bliskosti.
Iva Kirša, psihologinja
