Pismo
Majka mi ima granični poremećaj ličnosti i zadnjih godinu dana mi se čini da bih ga mogla imati i ja. Već mi je prije upisa u srednju školu (prije tri godine) rečeno da sam na depresivnom spektru i često se nosim s ekstremnim napadajima panike.
Već tri mjeseca sam u long-distance vezi s dečkom zbog kojega se osjećam voljeno i sretnije nego ikad kada god smo zajedno uživo. No čim smo opet odvojeni, mene pere anksioznost i misli da me ne voli, da me mrzi, da mu idem na živce i da jednostavno ne želi biti sa mnom i koliko god me uvjeravao da to nije istina i da je sve okej, ja u to ne vjerujem. Milijun puta sam mu se ispričavala zbog svojih ispada i uvijek bi rekao da razumije i da to ne mijenja njegovo mišljenje o meni, ali ja svaki put mislim da će prekinuti sa mnom nastavim li se tako ponašati. Tipa, ako pročitam poruku u krivom tonu, velika je šansa da ću se naljutiti i bez razmišljanja poslati nešto bezobrazno ili ću opet krenuti overthinkati voli li me ili ne, a poslije mi bude užasno žao što se tako ponašam.
Takvo ponašanje nije slučaj samo s njim, već i u prijateljstvima koja sklopim. Često se znam izolirati od drugih na dulje vrijeme da slučajno ne bih imala bezobrazan ispad prema njima, a na kraju ispadne kao da ih ignoriram bez razloga, što naravno nije istina.
Unaprijed hvala za savjet i mišljenje, stvarno mi je potrebno. 🙂
Odgovor
Hvala što si nam se obratila.
S obzirom na to da si napisala kako tvoja mama pati od graničnog poremećaja ličnosti, vjerujem da već nešto znaš o tome. Poremećaja ličnosti ima više, a razlikuju se prema tome kako ta osoba vidi sebe, druge oko sebe i svijet u kojem živi.
Općenito, u svakodnevnom govoru često spominjemo kako je netko depresivniji, energičniji, temperamentniji ili nešto slično, čime zapravo želimo opisati nečiju osobnost (ili ličnost). Ličnost je čvrsto definiran sklop osobina zbog kojih se osoba ponaša na isti način u različitim situacijama i s različitim osobama.
Sigurna sam da si primijetila kako tvoja mama teško stvara odnose s drugima i da može osjećati iznimno visok osjećaj straha od odvajanja i napuštanja drugih bliskih osoba. To joj pričinjava veliki stres, ali i uznemirenost, no to nije stresno samo za nju nego i za sve vas koji ste oko nje. Iako takva ponašanja mogu pričinjavati veliki stres za osobu i druge oko nje, sigurno su nekada bila korisna. Primjerice, vrlo je važno držati svoje bliske ljude uz sebe kako bismo bili sigurniji, no kada govorimo o poremećaju ličnosti, problem je u tome što je držanje bliskih uz sebe pretjerano, a katkad i posve nekorisno. Tada moramo toj osobi pomoći kako bi ipak mogla zadržati bliske ljude uz sebe, ali na korisniji način.
Nečija ličnost nastaje na temelju iskustva iz djetinjstva kojima smo izloženi (okolina), ali i onime što su nam naši roditelji „dali“ genetikom. Nije dovoljno da imamo „genetsko sjeme“ u sebi da se razviju simptomi poremećaja ličnosti ili općenito nekog poremećaja. Da bih to bolje objasnila koristit ću metaforu uzgoja biljke: rođenjem smo u našoj vazi dobili određenu zemlju i sjeme. Zemlja može biti različite kvalitete, a sjeme može izrasti u različite biljke. Da bi se ta biljka razvila kroz godine, potrebno ju je zalijevati vodom i dati joj dovoljno sunca, odnosno stvoriti idealne uvjete kako bi mogla rasti.
Tako možemo zamisliti da nastaju i određeni poremećaji. Zemlja i sjeme čine naše gene koje smo naslijedili od roditelja i koji nas mogu učiniti osjetljivijima na razvoj određenih poremećaja („biljke“), no ako to sjeme ne zalijevamo i ne dajemo dovoljno svjetlosti, ta biljka neće izrasti. Drugim riječima, ako nas naši roditelji, prijatelji i drugi oko nas ne ohrabruju da se tako ponašamo i ako odrastamo uz ljude koji nas vole i uz koje se osjećamo sigurno, moguće je da poslije ne razvijemo simptome poremećaja ličnosti.
Za sada si svakako mlada da bi se govorilo o poremećaju ličnosti. Ličnost se tek razvija ili, da se izrazim kroz metaforu biljke, tek sada upoznaješ sjeme koje si dobila i nastavljaš ga zalijevati odnosno davati mu dovoljno sunca.
Svatko od nas katkad pokazuje neka ponašanja poput zaljubljivosti, ustrašena ponašanja ili nešto slično, a koja ne moraju značiti da imamo poremećaj ličnosti. Naša je ličnost kao na grafu.
Ako se naša ponašanja mogu pokazati na skali od 0 do 10, svatko od nas se može pronaći na toj skali. Tu su naše osobine poput energičnosti ili povučenosti, no svatko od nas većinom pokazuje ponašanja koja nemaju „strme vrhove“. Kada osoba ima poremećaj ličnosti tada je na njezinu grafu više ovih vrhova koji su označeni crvenim krugom. S osobama, tada, možemo raditi na tome da podignemo one vrhove koji su niži, a smanjimo vrhove koji su naglašeni (gore). Vjerujem da si upoznata s time da neki ljudi uzimaju lijekove kako bi im pomogli da bude manje vrhova, a neki odlaze i na česte razgovore kod psihologa i/ili psihijatra. To se sve čini kako bi tim osobama bilo lakše, a i kako bi mogli bolje funkcionirati s drugima oko sebe.
Spomenula si kako su te još prije upisa u srednju školu opisali „da si na depresivnom spektru“, a i da danas prepoznaješ „ekstremne napade panike“. To mogu biti i reakcije na ono što se tada i sada događa u tvojoj okolini, pa ako osjećaš da ti se teško nositi s napadima panike ili da si tužna do te mjere da nemaš volju za stvarima koje inače voliš, htjela bih te potaknuti da se javiš nekome od naših stručnjaka za mentalno zdravlje. Popis stručnjaka možeš pronaći na ovom linku: https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/ .
Želim ti puno sreće i ljubavi!
Gracia Dekanić Arbanas, psihologinja
