Pismo
Prije godinu dana došao sam u Berlin na postdiplomski i imam strašnih problema s tjeskobom i uspostavljanjem kontakata s ljudima svoje dobi. Nisam prije nikada boravio ovako dugo izvan Rijeke i nedostaje mi obitelj i poznata okolica. Berlin je super grad, otvoren i moderan, ali ja se nikako ne osjećam dobro. Kolege s faksa druže se u manjim grupama, a ja nikako da se uključim u neku od njih. Čak ni izlasci u klubove ne pomažu, i u gužvi se osjećam sam. Malo me sram mog naglaska pa teško započinjem razgovore. Što mogu napraviti da bih se osjećao bolje? Hvala za pomoć!
Odgovor
Dragi mladiću,
hvala ti na dijeljenju svojih osjećaja. To nije nimalo lako, ali je vjerujem prvi, za tebe, itekako važan korak. Ono što proživljavaš ti, proživljavaju mnogi koji se presele u drugi grad ili zemlju radi pohađanja fakulteta ili zbog drugih razloga.
Iako je tvoj osjećaj jedinstven, važan, stvaran i neponovljiv, kroz slične faze prolaze mnogi mladi ljudi osjećajući tugu, tjeskobu i osamljenost. No zbog osjećaja nelagode ili straha od osuđivanja, ili nekoga trećeg razloga, razgovori na tu temu, čini se, nisu česti. Možda će ti nešto značiti informacija da nisi sam u tome, iako se možda tako osjećaš.
U razdobljima velikih životnih promjena, poput selidbe, dolaska u novu sredinu, mijenjanja jezika i kulture, počnu se nametati (svjesno ili nesvjesno) neka pitanja vlastita identiteta, koja povlače i pitanja osjećaja sigurnosti, pripadnosti i svrhe. Možda se pitaš tko si sada u ovom novonastalom kontekstu? Gdje zapravo pripadaš? Jesi li dovoljno dobar takav kakav jesi? Kako te drugi vide? Možeš li biti ono što jesi? Je li u redu ako te ova sredina promijeni? Hoćeš li se snaći? Što ako ne uspiješ? Zašto se čini da je drugima lakše nego tebi? Koji je smisao ovoga što radiš? Je li vrijedno truda?
Neka od ovih pitanja si postavljaš i sam. Sve su to važna pitanja pomoću kojih pokušavaš pronaći nov unutarnji oslonac u svijetu koji ti više nije poznat, a samim time je i manje siguran. Proces kojim prolaziš nije brz i ne nudi instant odgovore. Odgovori se pojavljuju kroz iskustvo, povezivanje i brigu o sebi?
Nedostaje ti sigurnost poznatog, obitelj, ulice grada, poznati jezik, osjećaj pripadanja. To je potpuno normalno i ne znači da si “neuspješan” ili “slab”.
Upoznati ljude, inicirati razgovor, povezati se… to može biti teško. No možda možeš pokušati povezati se jedan na jedan, s kolegama prije ili poslije predavanja, pitanjima o studiju, projektima.
A što se naglaska tiče, to je dio tebe i u internacionalnom gradu poput Berlina naglasci ne bi trebali biti iznimka. Ljudi su uglavnom površni i usmjereni uglavnom na sebe tako da, pretpostavljam, i ne primjećuju “tuđe naglaske”. To sam možda malo karikirala, no htjela sam ti reći da, poput tebe, svatko ima fokus na svojim djelima i radnjama i teško da drugi može imati tvoju perspektivu, što tebi, u perspektivi, može promijeniti hipotezu i olakšati pristup.
Ima još nešto što bi ti moglo pomoći u uspostavljanju osjećaja kontrole. Uvođenje dnevnih rutina, poput šetnje po parkovima, fizičke aktivnosti… svakako će povećati osjećaj kontrole, što će posljedično umanjiti osjećaj tjeskobe. Ima li ti to smisla?
Katkad je osjećaj “ne pripadam ovdje” zapravo odraz unutarnje nesigurnosti, a ne stvarnog odbacivanja. Možda te život vodi prema verziji sebe koju tek gradiš. Daj si vremena, budi znatiželjan, zapitaj se koliko možeš rasti kroz izazov i koliko ti svega lijepoga promjena može donijeti.
Sretno!
Ana Fabijan, psihologinja
