Pismo
Osjećam se usamljeno. Okružen sam obitelji i imam prijatelje s kojim se i čujem redovito. Nikad nisam imao problema u životu, ide mi dobro na faksu, financijski smo stabilni i ne brine me materijalna budućnost, ali nemam osjećaj ispunjenosti. Ne vidim se ni sa kim poslije, ne vidim razlog zašto bi itko bio sa mnom. Dosad nisam postigao nikakav dublji fizički kontakt s osobom izvan svoje obitelji, bilo to držanje za ruku, duži zagrljaj ili nešto više. Nemam osjećaj da me itko želi ili da će me itko htjeti. Unatoč pokušajima da se bolje osjećam, bilo to obrazovanje, teretana, bolje odijevanje, bolje održavanje zdravlja, ništa me ne čini sretnim niti time stvaram bolje mišljenje o sebi. Jednoj osobi sam to rekao i koliko god bila dobra i od pomoći meni, nisam uspio pronaći sreću u svemu tome i ne znam kako dalje. Nikada nisam imao osobito crne misli, najdalje što sam ikada došao je dublje razmišljanje o samoubojstvu, ali nikada nisam imao plan niti to želim. Ne osjećam se depresivno, samo sam izgubljen.
Odgovor
Usamljenost je rastući problem među mladima, o čemu govore brojna novija istraživanja. Ona smanjuje kvalitetu života i faktor je rizika za pojavu tjelesnih i duševnih bolesti. Blizina i povezanost na dubljem nivou s drugim ljudima važna je za naše mentalno zdravlje. Navodiš kako se ta razina povezanosti nikada nije realizirala s drugim ljudima. Naravno, važno je provjeriti i koja su očekivanja. Događa se da katkad imamo određene „ideje” kako odnosi s bliskim ljudima trebaju izgledati te očekujemo previše i zato nikada nismo zadovoljni jer nismo u stanju doći do ideala.
Ako to nije slušaj, već uistinu nisi uspio uspostaviti bliski kontakt s drugim ljudima, treba vidjeti što je dovelo do toga. Sjećaš li se prvih prijateljstava? U djetinjstvu, adolescenciji? Jesi li doživio razočaranje? Kakvi su odnosi unutar tvoje obitelji? Osjećaš li ih bliskima i jesi li s njima dovoljno povezan da bi im mogao govori o svojim osjećajima?
Sliku o sebi i svojim sposobnostima stvaramo od najranijeg djetinjstva. Prva ogledala su naši roditelji, a poslije i okolina koja nas okružuje. Ako tada nije bilo dovoljno poticaja, ohrabrenja i pozitivnih povratnih informacija, moguće je da si se počeo zatvarati u sebe i da ti se činilo da što god činio neće biti dovoljno dobro i da ono što imaš za dati drugima neće biti zanimljivo/vrijedno. No to je samo tvoja percepcija realnosti. Postoji toliko različitih ljudi i ne sviđaju se svima iste karakteristike niti ih privlače iste stvari.
Često izbjegavamo zbližavanje i zbog straha da ćemo biti povrijeđeni. Ako si inače sklon kontroli i oprezniji, to se može reflektirati i na odnose s drugima.
Potrebno je „izaći u svijet” i otvoriti se opcijama koje ti se pružaju. Bez obzira na to koliko se loše katkad osjećali, usamljenost će se smanjivati kada se usredotočiš da realizaciju vlasitih potreba. Nemoj čekati da se osjećaj ispunjenosti sam dogodi jer nekad treba čekati jako dugo. I zato je potrebno pomaknuti se. Usamljenost može biti povod za razvoj različitih problema poput depresivnosti ili anksioznosti. Savjetovala bih ti da potražiš stručnu pomoć kako bi lakše realizirao neke promjene koje su ti potrebne. I sam si naveo da si pokušao povećati kvalitetu svoga života, ali vanjskim promjenama možemo (ako i to) samo kratkoročno utjecati na zadovoljstvo i razvoj samopoimanja. Promjena kreće od tebe. I, zato, samo hrabro!
Tamara Milovanović, psihologinja