Pismo
Oduvijek sam bila cura u svom svijetu, u školi nikad nisam pratila nastavu, dapače prvi osnovne sam uspjela proći s 4, vjerojatno jedina u generaciji. Uvijek su mi misli bile u oblacima, i dandanas su. Maštam satima i satima, to mi je najdraža zabava, razmišljanje, planiranje, sve povezano sa zatvorenim očima i mozgom. Uvijek sam imala i jako veliko srce, veće nego što sam i dandanas svjesna, to je vjerojatno jedan od najčešćih komplimenata koje dobivam. Uvijek mi je najbitnije da su svi oko mene sretni, za sebe ću lako. Također, nikad nikome ne povjeravam svoje probleme, ne zovem ljude da mi treba prijatelj, rame za plakanje, sve izguran sama, evo ovako kasno navečer, u svom krevetu s rijekom suza i nečujnim vapajem. Prije neke tri godine sam napokon izašla iz depresije, prestala sa samoranjavanjem i određenim supstancama (ništa ilegalno) i to sve zbog najsavršenijeg momka na svijetu. Izvukao me sa samog dna u kojem sam bila godinama nakon rastave mojih roditelja i mnogo teških situacija u svom djetinjstvu i adolescenciji jednostavno sam upala u jaku depresiju. Tri godine smo gradili ovaj odnos, tri godine mi je trebalo da mu se počnem povjeravati, tri godine je meni trebalo da prihvatim nekog da bude tu za mene. Iako još polovicu stvari pretrpim sama s istom rečenicom koju si ponavljam cijeli život: “Ionako si sve prošla sama, pa možeš i ovo.” Pa, evo, nedavno sam ostala trudna i odlučili smo se vjenčati. I iako sam sada sretnija nego ikada u svom životu i želim se udati i želim ovu malu savršenu bebu, te su vijesti u meni izazvale samo sreću, ali me muči nešto drugo. Cijeli svoj život pokušavam ugoditi svima osim sebi, sve mi se okreće oko toga da se pobrinem da su svi drugi dobro, bez obzira na to koliko to loše utjecalo na mene, bez obzira na to što bi im nekad najradije došla i rekla što sve nije u redu u vezi s tim kako su se odnosili prema meni, ali uvijek prijeđem preko toga, isplačem to navečer i sutra nastavim kao da se ništa nije dogodilo. Stalno imam potrebu ugađati svima osim sebi, proslavila sam svih svojih dvadeset rođendana i ni na jednom se nisam zabavila, ni na jednom nisam okusila alkohol, ni na jednom nisam stala i uživala, cijelo sam vrijeme ugađala svima drugima, slavila sam rođendane tamo gdje su drugi htjeli da ih proslavim, ne tamo gdje sam ja željela. I sada je na red došao moj pir i, iskreno, ubija me činjenica da neću imati dvoranu o kojoj sam maštala, vjenčanje kakvo želim odmalena, crkvu koju želim. Neću imati ništa od svojih želja u vezi sa svojim vjenčanjem jer sam ostala neplanirano trudna i odmah smo odlučili vjenčati se, evo, za mjesec dana od sada. I, naravno, sve što sam ja htjela zauzeto je godinama prije, čak imam i golemo vjenčanje s toliko puno gostiju samo zato jer obitelj mog momka tako želi. Da se mene pitalo, bilo bi to maleno intimno vjenčanje u Pragu u katedrali, samo nas dvoje i kumovi, ako baš moraju, i nitko i ništa drugo. Ali, evo, i večeras sam isplakala more suza zato što sam cijeli život mislila da ću barem na svome vjenčanju ugoditi samo i isključivo sebi, a to je jedino što se neće dogoditi. Zavidim ljudima koji sebe stavljaju na prvo mjesto, koji kažu drugim ljudima kako se osjećaju bez obzira na to hoće li ih to povrijediti. Jednostavno, sve što radim, radim za druge, i samo sam hjela tu „šakicu“ dana od 100 godina koje ću proživjeti da budu onako kako ja želim. Ja sam i ona generacija koja nije imala maturalnu i ne znam zašto me to toliko jako pogodilo. Htjela sam se spustit na tome crvenom tepihu u velikoj i raskošnoj haljini da ni partner ne može koračati pored mene, htjela sam imati taj trenutak za sebe, htjela sam imati sebe.
Odgovor
Iz tvog se pisma može iščitati da si u svojih dvadeset godina doživjela već neke emocionalne udarce i teško se nosila s njima. Rastava roditelja koja se dogodila tijekom tvog puberteta za tebe je prošla, čini se, prilično stresno. Ostavila te u tuzi i samovanju s teškim osjećajima. I to sve tijekom ionako stresnog razdoblja za mladu osobu, tijekom puberteta i adolescencije. Samoranjavanje i korištenje ‘supstanca’ bile su neki tvoj način na koji si se nosila sa tim bremenom.
Ipak, unatoč teškom razdoblju uspjela si upoznati kvalitetnu osobu, dečka koji očito ima puno strpljenja, ljubavi i razumijevanja za tebe i tvoje potrebe. Kažeš da te je on izvukao s dna. Mislim da je to prilično krupna stvar u životu, naći nekog tko ima odgovarajući senzibilitet za nas. Nisu svi te sreće, znaš. Nadam se da ti to ipak pruža priličan osjećaj zadovoljstva i ispunjenja u trenutačnoj situaciji. Probaj to cijeniti.
Osvrnimo se i na trudnoću. Iako je ona bila neplanirana, ti i dečko ste je prigrlili i čini mi se da se veseliš i gledaš na nju optimistično. No podsjetit ću te, iako znam da znaš, da u trudnoći određeni hormoni čine ženu osjetljivijom, emocionalno ranjivijom, tako da barem djelomično i tome možemo pripisati tvoju reakciju.
Kako mi se čini, fokus tvog problema je najviše na tome da si si osvijestila da puno više razmišljaš o tuđim osjećajima neko o svojima. Baš sada kad je trebao konačno biti tvoj dan, opet su neke okolnosti omele tvoj plan ili si opet popustila pred tuđim očekivanjima. I napravila kompromis. Lijepo je raditi kompromise, to je često i odraz naše inteligencije (one emocionalne). Jednako tako, dobro je katkad zauzeti se za sebe, i reći ‘Ne, to mi ne odgovara’. Procijeniti kad treba napraviti jedno, a kad drugo nešto je što se uči iskustvom i godinama. Ne sumnjam da ćeš i ti to naučiti.
Nadam se da će vjenčanje ipak dobro proći i da ćeš se lijepo zabaviti sa svim tim ljudima koji će doći da se skupa s vama vesele.
Vjenčanje je nekom krupnu stvar, no kako god okreneš, to je samo jedan dan, a nakon toga slijedi nešto puno važnije, a to je vaš zajednički život.
Kako ćete vi zavrtjeti vaš brak, vaš partnerstvo, to ovisi samo o vama, o vašoj vještini pravljenja kompromisa, o vašem strpljenju u odnosu na vaše različitosti, o vašem senzibilitetu za potrebe onog drugog. Kako tvojeg partera prema tebi, tako i tvojeg prema njemu. Mislim da si ti tu dobro potkovana.
Bojana Smokvina Jokić, psihologinja
