Sigurno imaš prijatelja/prijateljicu koji/a uvijek ima stotinu aktivnosti, a u vrijeme ispita još se intenzivnije njima počne baviti. U to vrijeme doslovno leti s aktivnosti na aktivnost, pa počinje trenirati plivanje baš svaki dan, ne preskače nijedan sat dodatnoga stranog jezika, pomaže mami u poslu jer je počela sezona i još se upiše na radionicu plesa jer je o tome oduvijek maštala. Društveni život (kavice, kino i sl.) također se nikako ne smije zapostaviti. Pitanje je samo kad se u tako gustom rasporedu uopće može/stigne učiti.
Zapravo se branimo
Ta kratka sličica primjer je obrambenog mehanizma (procesa) koji u psihologiji nazivamo samohendikepiranje. Samohendikepiranje može biti ponašajno (npr. konzumacija opijata, nedovoljno spavanje, obavljanje neodgodivih kućanskih poslova) i/ili verbalno (npr. izvještavanje o bolestima, stresu i drugim tegobama koje su nas omele). Riječ je zapravo o namjernom (svjesnom) ili nenamjernom (nesvjesnom) stvaranju prepreka za neku aktivnost (npr. za učenje). Samohendikepiranjem se zapravo dovodimo u situaciju u kojoj izbjegavamo preuzimanje odgovornosti za vlastiti neuspjeh, a pritom ostavljamo otvorenom mogućnost preuzimanja zasluga za postignuti uspjeh. Tako je prijateljica iz uvoda, koja nije stigla dovoljno učiti jer je imala puno aktivnosti, osigurala da eventualno loš uradak na testu bude odraz nedovoljnog vremena za učenje, a ne njezine nesposobnosti. Drugim bi osobama tada jedino preostalo da zaključe kako ona ima drukčije prioritete, ali nikako i da nije dovoljno pametna/sposobna da svlada ispitno gradivo. A ako bi rezultat ispita bio dobar, što tek tada o njoj mogu misliti i ona sama i svi drugi…
Sklonost ka samohendikepiranju
Kod male djece ne postoji taj mehanizam, razvija se tek u kasnijem djetinjstvu, otprilike u višim razredima osnovne škole, jer se tada razvijaju i mentalne operacije nužne za njegovo korištenje. Naime, preduvjet je samohendikepiranja postojanje svijesti o uspjehu kao posljedici kompetentnosti, kao i svijesti o mogućnosti manipulacije tuđe percepcije.
Što se tiče spolnih razlika, u verbalnom samohendikepiranju nema razlika, tj. podjednako su mu sklona oba spola, ali se čini da muškarci češće od žena koriste ponašajno samohendikepiranje. Poznato je, naime, da žene pridaju veću važnost iskazivanju truda nego muškarci, pa stoga vjerojatno rjeđe koriste ponašajne prepreke.
Sklonost samohendikepiranju povezana je i s našom ličnosti. Tako oni skloniji doživljavanju negativnih emocija i težoj regulaciji stresa (psiholozi bi rekli oni s izraženijim neuroticizmom), kao i osobe koje su manje otvorene za interakcije s drugim ljudima, više koriste mehanizam samohendikepiranja. Nasuprot tome, manju sklonost prema samohendikepiranju pokazuju izrazito savjesne osobe. To su osobe koje ozbiljno shvaćaju svoje obveze, učinkovito i organizirano obavljaju poslove, pouzdane su i pažljive. Primjer je savjesne osobe učenik koji prije treninga najprije napiše zadaću i uči za školu, a tek potom igra računalnu igricu ili se odmara, iako bi mu draže bilo obrnuto.
Birajmo bolje strategije
Treba priznati da se svi katkad služimo strategijama kojima ćemo se utješiti i olakšati si doživljavanje neuspjeha, pripisujući ga nečemu drugome, a ne vlastitoj nesposobnosti. Iako samohendikepiranje katkad može biti korisno za očuvanje samopoštovanja, vjerojatnije je da nam više šteti u izvedbi nečega (npr. učenju) i posljedično nas dovodi do neuspjeha (npr. pad ispita) i u konačnici do narušavanja samopoštovanja.
Čini se ipak da je uvijek bolje uložiti trud u ono što radimo, nego izmišljati neke spasonosne okolnosti koje će nas kad-tad iznevjeriti. Trudom ćemo vjerojatnije postići uspjeh, a čak i kada ne uspijemo u onome što radimo, velika je stvar naučiti se nositi i s vlastitim neuspjesima. Tada smo najsnažniji.
Autorice: studentice Dina Antić, Stela Ćurt, Gabrijela Kovačević, Veronika Siladić i Leona Šumberac
Mentorica: dr. sc. Nermina Mehić, viša asistentica
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju
Urednica: dr. sc. Kristina Dankić
