Pismo
Lijep pozdrav, ime mi je X, imam 19 godina i dolazim iz XX. Trenutno živim u Rijeci. Oduvijek imam psiholoških problema u smislu dijagnosticiranog socijalnog i ispitnog anksioznog i opsesivno-kompulzivnog poremećaja (opsesivne misli ako ne napravim određene radnje kao što su ustajanje na određenu nogu, brojanje zalogaja i sl.) pri Psihijatrijskoj ambulanti dr. sc. XX. Unatrag godinu i pol dana sve sam tjeskobnija i nezadovoljnija slikom o sebi i sklona omalovažavanju vlastitih postignuća. Ne znam iskreno koji je razlog tome. Događaju se i ružne stvari u obitelji, prijevare, pokušaji rastave pa pomirbe, došlo je i do nasilja. Sve u svemu, ne znam više pripadam li tamo ili bih trebala razmišljati o izgradnji vlastita života ovdje u Rijeci. Obitelj mi je trenutno vrlo negativna i demotivirajuća okolina. Studiram X na Veleučilištu u Rijeci. Iako sam bila odlična učenica gimnazije, nisam imala hrabrosti polagati A razinu mature i eto me sada ovdje. Upisala sam X kako bih se čim prije zaposlila i osamostalila. Sada iskreno žalim što nisam upisala isti smjer na Sveučilišnom odjelu i razmišljam o prebacivanju ako je to moguće. Nadam se da jest. Zaposlena sam na studentski ugovor u X i to mi je gotovo jedini izvor novca budući da roditelji nisu naročito darežljivi unatoč tome što nam je financijska situacija u kućanstvu dosta dobra. Prijelazom na Sveučilišne odjele (pod uvjetom da uspijem) vjerojatno bih ostala bez tog posla. Više od godine dana sam u ljubavnoj vezi s dečkom koji je malo stariji od mene i već radi, ne viđamo se često, ali sve u svemu solidna je podrška u svemu. Problem s njim je pak taj što sam u globalu jako nezadovoljna trenutnom situacijom, pa tako i s tom vezom. Naglašavam, on zbilja ništa krivo ne radi, drag je i uvijek spreman saslušati me, problem je prvenstveno u meni. Nemam motivacije za učenje, druženje s ljudima, nedostaje mi tjelovježba u teretani, zbilja mrzim ići doma, no zbog dečka i kućnog ljubimca za kojega sam jako vezana ne mogu izdržati pa gotovo svaki vikend jurim kući u narušenu i nesretnu obitelj. Strah me za ocjene i zdrav razum. Često padam u stanja tuge i melankolije. Sve mi je teže. Unaprijed zahvaljujem na vremenu odvojenom za čitanje moje žalopojke i odgovoru. Srdačan pozdrav!
Odgovor
Socijalna i ispitna anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremećaj, nedovoljno samopouzdanje, problematični odnosi unutar vaše primarne obitelji… Nije nimalo lako nositi se sa svime time! Unatoč svemu, uspješna ste mlada osoba: odlična gimnazijalka, studentica koja istodobno radi i financijski se sama brine za sebe. Međutim, zbog nedovoljne sigurnosti u sebe, izbjegavate izazove i birate lakšu opciju, što je dovelo do izbora studija koji vas ne usrećuje. Ni veza s dečkom, za kojega kažete da je drag i zbog kojega svaki vikend odlazite kući, ne usrećuje vas, a kao da ni sami niste sigurni u to što je problem. Nedostaje vam jasna svijest o osobnim potrebama pa stalno ustrajete u istim obrascima, istodobno si uskraćujete sve one aktivnosti za koje znate da bi vam dobro došle (poput tjelovježbe i druženja s ljudima) pa nije čudno što nezadovoljstvo postaje sve veće, a vama je sve teže, toliko da se brinete za svoj zdrav razum. Zbog toga mi se čini da je došlo vrijeme da se ponovno uključite u psihoterapiju. Nadam se da vaša iskustva u Psihijatrijskoj ambulanti dr. sc. X nisu stala samo na dijagnostici, već i da ste imali potreban tretman. Sada tretman možete dobiti u Sveučilišnom savjetovališnom centru u kojem rade izvrsne psihologinje koje vam zaista mogu pomoći. Uz njihovu podršku i vlastite snage koje nedvojbeno posjedujete, možete saznati više o sebi, svojim potrebama i aspiracijama te se ohrabriti na promjenu koja će onda ovu krizu koju prolazite pretvoriti u priliku za rast! Na tom vam putu zaista želim sve najbolje!
Srdačan pozdrav!
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
