Pismo
Godinama sam se borila s anoreksijom, pa tri godine s bulimijom, na koncu pomiješanost depresije, klonula duha povukla sam se u samoću i tamo ostala pet-šest godina. Pod tim razumijevam da se nisam ni s kim družila, bježala sam od ljudi, izbjegavala ih, nisam razgovarala, uglavnom sam vrijeme provodila sama… Kada sam se odlučila trgnuti i naći posao, pokazala se moja puna disfunkcionalnost, odnosi nisu funkcionirali, a ni ja u realnom svijetu. Zaboravila sam ljude, komunicirati i više mi nitko i ništa nije bilo važno, a slijede još i godine borbe sa sobom i smišljanja unaprijed svoga ponašanja jer je pokazivanje u javnosti od mene zahtijevalo izvanredan napor. Dandanas se s tim borim, bolje je, ali ako si ne lažem znam da nije dobro, od mene je ostalo samo moje ime. Pokušala sam se odati alkoholu jer me duša boljela više od bilo čega… htjela sam sve, a nisam mogla… ljudi me više ne shvaćaju, roditeljima sam uglavnom služila kao robinja, lutka kojom mogu upravljati… Sve moje dostojanstvo svelo se na to da ga nema, i da ne postojim. Godine zabranjivanja – s kim ću razgovarati, s kime ću se družiti učinili su da više ne vjerujem vlastitom razumu ni kada znam da je nešto opasno i nije dobro za mene, već bih (polu)svjesno išla u to… Očekujem smrt, to bih željela više od života, ali svjetlo i optimizam koji tinjaju u meni, unatoč svemu, kazuju mi da pogrešno razmišljam i da zapravo ne bih trebala tako razmišljati i onda se opet borim… Najradije bih da mi netko pomogne, da mi pokaže kako živjeti (moj) život i da me voli, razumije… I da je sve to stvarno istina. Nadam se da sam uspjela donekle dočarati svoj problem, iako je prečudno i meni. Ne dam se, ali se previše borim. lp
Odgovor
Draga djevojko,
čini mi se da je vaša adolescencija protekla vrlo burno u pogledu emocionalnih smetnji i ne baš bezazlenih poremećaja. Anoreksija, bulimija i depresija su poremećaji koji zahtijevaju stručnu pomoć i što raniju intervenciju. Bez intervencije stanje se može pogoršati i imati ozbiljne psihičke i fizičke posljedice. S obzirom na to da ne spominjete nikakav tretman tijekom godina vjerujem da Vam nije bilo nimalo lako nositi se s time, naročito zato što se čini da je u cijelomu tom razdoblju izostala i socijalna podrška obitelji i prijatelja. Ne mogu reći koliko mi je žao što kroza sve to prolazite sami pa ne začuđuje Vaš osjećaj izoliranosti, usamljenosti i duboke patnje o kojoj svjedoči svaka vaša riječ. Vi opisujete upravo to, jedan trajan osjećaj praznine, ideju vlastite neadekvatnosti, borbu sa svijetom oko sebe koji ne razumijete niti on razumije Vas.
Iako zvuči jako umirujuće ideja da bi bilo dovoljno imati nekoga pored sebe tko bi vas volio, razumio i vodio kroz život, mislim da bi taj netko ipak za početak trebala biti stručna osoba. Voljela bih da zbog komorbiditeta, odnosno istodobne pojave raznih poremećaja te mogućnosti dobivanja medikamentozne terapije zakažete pregled kod psihijatra, a zatim psihoterapijski tretman zatražite u nekoj od udruga u Rijeci koje se time bave (preporučujem savjetovalište Udruge Terra), gdje tretman neće biti vremenski ograničen, već ćete imati dovoljno vremena da se zaista povežete sa svojim terapeutom te malo-pomalo uhvatite u koštac sa svojim crnim mislima.
Za kraj bih s Vama podijelila jednu kinesku poslovicu.
Koje je najbolje vrijeme za zasaditi drvo?
Bilo je prije dvadeset godina.
A koje je drugo najbolje vrijeme za zasaditi drvo?
Sada!
Koliko god da se neke stvari čine teškima, izbjegavanje suočavanja s njima čini ih još težima. Ne oklijevajte zatražiti pomoć i sebi dati novu priliku za promjenu koju zaslužujete!
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
