Pismo
Pozdrav, nažalost, nije mi ugodno razgovarati ni s kim od svojih bližnjih i vjerojatno je to već početak problema. Ukratko, imam osjećaj kao da mi sve u životu ide nizbrdo, stalno čekam kad će krenuti nabolje, ali, evo, već skoro godinu dana živim u tom iščekivanju. Živim s tatom koji ima minimalna i neredovita primanja tako da mi cijela plaća najčešće ode na stanarinu i režije, u dugovima sam i sav novac koji mi i ostane viška koristim da vratim dugove. Završila sam fakultet prije godinu i pol i ne mogu dobiti staž koji moram obaviti, tako da ne radim posao u svojoj struci. Prijavila sam se na više od 15 natječaja za staž i ništa nisam dobila jer najčešće dobiju ljudi preko veze mjesto. U zadnja dva mjeseca nemam volje raditi stvari koje sam inače voljela, ne uveseljava me gotovo ništa, sve više imam potrebu biti sama i sama provoditi vrijeme. Nažalost, nemam više volje ni za spolne odnose s dečkom, što mi on jako zamjera, nema razumijevanja i postaje bezobrazan prema meni. U zadnje vrijeme prepirke s njim su sve češće, nisam sigurna u svoje osjećaje prema njemu i ne znam što da radim. Mislim da ako prekinem tu vezu, u novu više neću ulaziti jer nemam volje upoznavati nove ljude, da bi mi svaki novi odnos donio razočaranje. Jako puno ljudi me u zadnjih godinu dana razočaralo, što prijatelja, što članova obitelji. Jedina prava prijateljica koju imam počela je raditi na brodu tako da je većinu vremena nema. Ne znam kako da se nosim sa svim ovim, zabrinjava me to što sam postala toliko pasivna i tužna i ne želim da se ovo stanje još i pogorša.
Odgovor
Iz tvog pisma se da zaključiti da si u nezavidnoj poziciji. Vrlo si mlada ušla u takav svijet odgovornosti: radiš (nažalost, ne u struci), plaćaš režije i stanarinu, a vraćaš još i dugove.
Kao da si stalno, odnosno barem godinu dana, u nekom tzv. niskom startu. Iako si zapravo još u fazi adolescencije, koja se zapravo smatra razvojnim dobom, uskočila si u puno odgovorniji vlak nego većina tvojih vršnjaka. Nekako kao da si malo preuzela ulogu roditelja (oca, jer mamu nisi spominjala) koji bi zapravo trebao na sebe preuzeti veći dio odgovornosti od svojeg djeteta. Djeteta/adolescenta, koje tek treba naći svoje mjesto pod suncem.
Drago mi je što si završila fakultet unatoč teškim okolnostima. To znači da imaš u sebi upornosti i ustrajnosti te da si zapravo već do sada pokazala priličnu razinu savjesnosti i odgovornosti. Ta te diploma, kad jednom nađeš i završiš svoj staž (a nadam se da će se to uskoro dogoditi – budi uporna!) vodi u svijet boljih financijskih mogućnosti. Nadam se svijet bez dugova. No pretpostavljam da si toga svjesna i sama.
Čini mi se da se nekako jako oslanjaš na samu sebe, kao da oko tebe (osim tate) nema nikoga koji bi ti u ovoj teškoj fazi (naglasak na fazu) mogao malo pomoći. Bilo financijski ili podrškom da izdržiš. Spomenula si da ti nije ugodno razgovarati o problemima s nekim bližnjim. Tko zna zašto je to tako. Možda podcjenjuješ empatijske sposobnosti ljudi oko tebe? Naravno, ako nam obitelj i prijatelji nemaju baš dobre resurse za pomoći (pod tim ne mislim samo na financijske, nego na psihološke, emocionalne ili one čisto ljudske), onda nam je bolje da potražimo savjet i podršku od stručnjaka koji se time bave.
Tu su psiholozi, pedagozi, odnosno terapeuti i druge osobe koje imaju alate da ti pomognu kako bi ti pomogla samoj sebi. Jer jedini je put prema naprijed, a tebi očito i kroz borbu. Ti si pravi primjer nekoga tko već tako rano u životu kreće borbeno. Ako te tješi, nisi jedina koja je u adolescentskoj fazi morala rano odrasti. Zbog raznih razloga: rastave roditelja, smrti ili teških bolesti u obitelji, prognaništva, izgnanstva, deložacije i sličnih teških životnih situacija.
Nadam se da te ovo kroz što prolaziš neće odvesti u očajanje, nego da ćeš zapravo još i više očvrsnuti kada sve to prođe. Ne zaboravi, u međuvremenu, neki stručnjak kojem se možeš obratiti, a bavi se mentalnim zdravljem i suočavanjem sa stresnim situacijama, može ti pomoći u tom procesu osnaživanja.
I, za kraj, to što si se razočarala u prijatelje spada isto u repertoar odrastanja. Naime, neki će nas prijatelji razočarati, ali ipak drugi ugodno iznenaditi.
Dobrodošla u svijet odraslih.
Bojana Smokvina Jokić, psihologinja
