Pismo
Nedavno sam imala maturalnu zabavu kao maturantica i zbog loše i pomalo nespretne pripreme za nju posvađala sam se s roditeljem koji je u razgovoru rekao ružne i vrijeđajuće stvari kritizirajući moj stav prema organizaciji maturalne zabave. Iako mi se dotični roditelj ispričao zbog pretjerane reakcije i objasnio svoje postupke, ništa me ne može uvjeriti u to da je sve rečeno bilo iskreno, bez obzira na to što je izrečeno u bijesu/ljutnji. Ne znam kako se ponijeti prema situaciji, i imam osjećaj kao da mi je samopouzdanje u totalnoj banani, da se tako izrazim. Inače nemam samopouzdanja, a sada osjećam kao da je još gore. Ne znam otkud krenuti s povratkom samopouzdanja i treba mi savjet. Drugo što me muči jest da sam u vezi s dečkom već četiri mjeseca; bio mi je pratnja na maturalnoj zabavi. Moji su roditelji komentirali da je ružan i to me, koliko god to zvučalo djetinjasto ili neozbiljno, povrijedilo i muči me. Rekli su da bih ga trebala ostaviti jer je ružan i “kvari moj ugled jer sam totalno izvan njegove lige“. Ne znam kako se uopće nositi s takvim mišljenjem. Molim Vas za bilo kakav savjet jer više ne znam što mi je. Nosim se sa stresom nadolazećih matura, ispita vožnje u autoškoli i dr., i mislim da ne znam više ni gdje mi je glava ni rep.
Vaši su mi savjeti i prije pomogli kada sam Vam pisala, zato očekujem Vaš odgovor. Unaprijed Vam hvala.
Odgovor
Draga Maturantice,
hvala ti što si nam još jednom ukazala povjerenje i podijelila s nama poteškoće koje te muče. Iz tvojeg pisma, a i životnog razdoblja u kojem trenutačno jesi, razumijem da se nalaziš na životnoj prekretnici: završavaš srednju školu, pripremaš maturu, polažeš vožnju, ulaziš u partnerski odnos. Kažeš da se osjećaš kao da „ne znaš ni gdje ti je glava ni rep“, i koliko god uznemirujući taj osjećaj bio, rekla bih da on predstavlja i neku vrstu rasta, transformacije iz djevojčice u odraslu osobu. Opet, koliko god taj proces bio prirodan i neizbježan, vrlo je često i jako stresan. A znamo da kada smo kronično pod stresom, naše samopouzdanje pada, emocije kao da doživljavamo intenzivnije, a misli postaju crno-bijele. Ovo razdoblje intenzivnih promjena stresno je i za tebe, a usudila bih se reći i za tvoje roditelje koji se na svoj način nose s promjenama koje nosi tvoje odrastanje i zrelost. U obiteljima se vrlo često dogodi neka vrsta lančane reakcije; kada se jedan član obitelji pomiče prema većoj samostalnosti, cijeli sustav, u ovom slučaju tvoji roditelji, reagira. Katkad, nažalost, neugodno, kritikom i kontrolom. Kažeš da su ti roditelji izgovorili svakakve povrjeđujuće riječi i, iako su se ispričali, kao da te to nije umirilo i utješilo, već dodatno poljuljalo tvoje već ionako krhko samopouzdanje. Kada nam netko u koga inače imamo povjerenja i na koga se oslanjamo i vjerujemo da donosi dobre odluke kaže nešto tako kritizerski i povrjeđujuće, nakon početne ljutnje i zbunjenosti, vrlo često slijedi preispitivanje vlastite ispravnosti i vrijednosti, jave se pitanja poput „Jesam li dovoljno dobra?“ ili „Je li ono što su oni rekli zapravo istina?“ Dok sebi odgovaraš na takva pitanja, važno je prisjetiti se – riječi izrečene u afektu često govore više o njihovoj poteškoći da reguliraju svoje emocije nego o objektivnoj istini o tebi. Ljutnja i kritika katkad izranjaju iz roditeljskog straha od odrastanja djece, njihova gubitka kontrole, brige kako ih više ne mogu zaštiti. To ne opravdava uvrede, ali ih možda stavlja u kontekst koji nam omogućava bolje razumijevanje situacije.
Razumijem da te je povrijedio njihov komentar o tvom dečku jer ovdje nije riječ samo o tome je li netko „ružan“ ili „lijep“, već o poruci da tvoj izbor nije dobar, kao da se time preispituje tvoja sposobnost procjene, kao da svojim pogledom na tvoj odabir poručuju kako oni znaju bolje od tebe. Istodobno to može biti izraz njihove brige, ljubavi i poruke da zaslužuješ samo najbolje i s druge strane udar na tvoju autonomiju i sposobnost donošenja odluka. Kao da time pokušavaju zadržati neki utjecaj u tvojem životu u trenucima kada ti gradiš vlastiti identitet. Ono što bi ti moglo pomoći da se vratiš sebi i svojim osjećajima jesu pitanja: Kako se ja osjećam uz njega? Jesam li mirna, svoja, opuštena? Raste li moje samopouzdanje uz njega ili se smanjuje? To su važna pitanja. Ako se uz svoga dečka osjećaš viđeno, prihvaćeno, podržano, to je puno važniji pokazatelj kvalitete veze nego fizički izgled prema tuđim kriterijima.
Ako osjetiš da bi to mogla, možeš odabrati dobar trenutak za razgovor s roditeljima i mirno im reći nešto poput: „Kada komentirate njegov izgled, to me povrjeđuje. Ne tražim da vam se mora svidjeti, ali mi je važno da poštujete moj odabir.“ Na taj način komuniciraš iz zrele pozicije, bez svađe, ali čuvajući svoje granice i samopoštovanje. Samopouzdanje se gradi kroz iskustva koja dobivamo upravo u situacijama koje su za nas zahtjevne, gradi se i kroz pogreške i stav koji zauzmemo prema njima – pogreške su normalne i dio su učenja. Nažalost, vrlo ih često sebi zabranjujemo, kao da postoji unutarnji glas koji nas kritizira i iako je možda nekad to bio glas drugih, kao da postane naš unutarnji glas. Ako osjetiš da ti je teret prevelik, razgovor uživo s terapeutom mogao bi ti jako pomoći. U odnosu s osobom koja sluša bez predrasude i osuđivanja, bez ideje da zna što je najbolje za tebe, možeš doživjeti iskustvo drukčijeg odnosa prema samoj sebi i istraživati što sve već jesi i što još možeš biti.
Želim ti puno uspjeha na maturi i s vozačkim te povjerenja da čuješ i vjeruješ vlastitu glasu! Srdačan pozdrav!
Ivona Maričić Kukuljan, psihoterapeutkinja i psihologinja
