Pismo
Ima puno toga što me muči, ali neke ću stvari, nadam se, riješiti sam. Ono što me trenutačno zanima i zbog čega bi mi dobro došla pomoć jest što da napravim vezano za susjedske odnose. Čovjek živi nekoliko katova iznad mene. Otkad znam za sebe baca smeće kroz prozor, pljuje po našim prozorima, povraća i još puno sličnih gadosti. Njemu se nitko ne usudi ništo prigovoriti jer svi u zgradi znaju da je u stanju izvaditi pištolj i upucati te. Da se razumijemo, on to sve ne radi zato što je teški psihički bolesnik, već iz čiste zlobe i jada. Kada sam bio mali, moja je mama znala zvati policiju zato što je on dugo u noć namjerno i iz svega glasa puštao glazbu. Odustali smo od zvanja policije jer njega očito znaju svi u policiji i odgovor je uvijek bio isti: “Ne dirajte se u njega.” Itekako sam svjestan u kakvoj zemlji i kakvom društvu živimo, stoga se nimalo ne čudim što policija ne radi svoj posao, ali mlad sam i u meni ima buntovnog duha koji je, primjerice, kod moje mame već ishlapio. Zato baš želim nešto napraviti, a ne vidim što i kako, a da ne dovedem sebe i svoju obitelj u opasnost. Nadalje, u zgradi pored nas živi još jedan sličan slučaj. Taj je pak zamislio da je parking ispred i uokolo njegove zgrade namijenjen isključivo za stanare te zgrade. Iako ja parkiram isključivo na istome mjestu koje je tik do mog prozora, njemu i to smeta te mi je prigovorio, ali to mu nije bilo dovoljno pa mi je probušio gume. Samo i isključivo na nagovor mame i tate, taj dan nisam iz bijesa i ljutnje otišao k njemu i zaista ne znam ni sam, ali sam bio u stanju napraviti svašta. Da se ne ponavljam, njih dvojica su naravno prijatelji pa je očito da je taj lik slične naravi. Uostalom, bave se sumnjivim poslovima i posjeduju oružje obojica. Ukratko, žalosno je reći, ali moja obitelj i ja te nekolicina ostalih susjeda živimo pod tiranijom njih i njihove ekipe u riječkom naselju Vežica u 2022. godini. Osjećam se bespomoćno, poduzmem li nešto možda me sljedeći dan nema, a ovim ne poduzimanjem ničega osjećam se grozno jer u meni kipti i kuha i svakom novom pljuvačkom na robi koja se suši ili čikom koji završi unutar balkona ili probušenom gumom, tu će vatru biti sve teže zadržati, a onda ne znam… tko živ, tko mrtav?!
Odgovor
Poštovani,
Vaše pitanje sam shvatio na dva načina. Prvi, što konkretno napraviti kako biste zaustavili navedene susjede da se ponašaju na opisane načine, a drugi, kako kontrolirati svoje emocije i ponašanje. Što se tiče prvog, svakako sam siguran da postoje načini i institucije koje su zadužene za održavanje javnog reda i mira i zaštitu sigurnosti građana.
Što se tiče drugog, mislim da je važno znati što Vas točno ljuti u navedenim situacijama, iako nije teško pretpostaviti, ali svakako je važno značenje koje pridajete. Asertivnost ili zauzimanje za sebe svakako je zdravo i pozitivno. Najveća zamka u koju možete upasti jest da mogući trenutačni osjećaj bespomoćnosti i manjka podrške sustava pripišete, ili si objasnite, kao vlastitu nemoć ili nesposobnost. Činjenica je da nasilje potiče nasilje. Katkad je „nepoduzimanje ničega“ pametnije nego impulzivno poduzimanje nečega u stanju bijesa, jer posljedice doista mogu biti drastične. Zbog toga neki ljudi reagiraju impulzivno bez anticipiranja mogućih posljedica svoga ponašanja pa „skupo plaćaju“ posljedice. Takva ponašanja karakteristična su za emocionalno nezrele osobe i osobe s poremećajima osobnosti. Siguran sam da se u Vašem slučaju navedeno „nepoduzimanje“ može interpretirati i kao traženje drugih načina kako zaštititi sebe i sebi drage osobe, a ne nužno kao bespomoćnost ili odustajanje. U nadi da ćete biti mudri, strpljivi i uporni u pronalaženju socijalno prihvatljivih rješenja, šaljem podršku.
Anđelko Botica, psiholog
