Pismo
Poštovana,
zovem se X, imam 28 godina, živim i radim kao odgajateljica na otoku X, u gradu X. Živim sama godinu dana. Moji roditelji kupili su novi stan i odselili se. Javljam se jer imam više problema s kojima se sama, nažalost, više ne mogu nositi.
Kao prvo, stres i napadi panike. Na kraju prve godine diplomskog, doživjela sam prvi veći napad panike koji je ozbiljno narušio moje zdravlje. Naime, godinu dana prije toga polagala sam završni ispit kod profesorice koja je ujedno bila i dekanica fakulteta. Profesorica je bila poznata po omalovažavanju studenata i po strogosti. Nažalost, to sam i sama doživjela. Ispit sam na kraju položila jer je profesorica odlazila u mirovinu te nas je zbog toga pustila. Međutim, godinu dana poslije, dakle 2019., polagala sam ispit prve pomoći jer sam upisala autoškolu. To jutro, kad je bio ispit, dobila sam mučnine i prvi put povraćala te sam jako plakala.
Rekla sam noni (baki) s kojom sam živjela u Rijeci tijekom studiranja da se bojim kako će me ispitivač izvrijeđati. Ispit sam na kraju prošla, međutim problemi sa zdravljem su se nastavili. Ja sam inače osoba koja voli sve imati pod kontrolom, drži se rasporeda, a sama riječ „spontano“ izaziva mi grčeve u želucu. Pa sam tako i te 2019. godine htjela sve po redu riješiti – fakultet, autoškolu, sezonski posao. No morala sam odbiti posao jer mi se autoškola produžila skroz do rujna.
I tako sam ja od lipnja (kada je bio ispit prve pomoći i kada sam shvatila da će mi se autoškola produžiti te neću moći raditi) do, sigurno, srpnja svako jutro imala mučnine i povraćanja te gubitak apetita. S 53 kilograma pala sam na 47. Tada sam imala 22 godine. Odmah sam išla kod gastroenterologa te mi je dijagnosticirana nervoza želuca. Dobila sam lijekove i jogurte za dobivanje na težini, ali mi to, nažalost, nije puno pomoglo.
Godinu dana sam pila te lijekove, ali svaki put kad bi došlo do neke promjene, bilo kakve (na primjer kad bih provela vikend kod sestre koja živi u X), osjetila bih bolove u želucu te bih popila tabletu koja mi na kraju nije pomogla. Godine 2020. diplomirala sam i tada sam doživjela drugi veći napad panike. Obratila sam se svojoj doktorici koja mi je dala drugi lijek koji mi je pomogao. Međutim, ja bih i dalje kod bilo kakve promjene patila od jakih bolova. Razgovarala sam s prijateljicom i ona je našla na internetu članke o anksioznosti i tehnikama nošenja s njom.
Tri mjeseca čitala i vježbala te tehnike. Napokon, bolovi su prestali, a ja sam se uspjela nositi sa stresom. Mislila sam da sam se izliječila. Već sam pretpostavila kad bi do napada panike moglo doći i koje bi mi situacije mogle biti stresne pa bih uvijek prije čitala neke afirmacije ili meditirala/„prizemljila“ uz pomoć naučenih tehnika. Vrijeme je prolazilo, a ja sam mislila da je sve u redu. Dobila sam stalni posao i bila sretna. Putovala sam. Godine 2024. roditelji su rekli da su kupili novi stan i da se sele. Tada sam opet dobila napad panike jer sam se bojala samoće i kako ću preživjeti sama. Jedva da sam jaje znala skuhati. No s mamom sam napisala neke recepte, pa je i ta kriza prošla. I dalje sam meditirala i čitala afirmacije i mislila kako se sa svime mogu nositi.
I tako godinu dana živim sama. No s vremenom se u meni pojavila čežnja za nečim drugim. Razmišljala sam kako bih se mogla odseliti nekamo, samo ne znam gdje (Rijeka, Zagreb?) i da bih mogla upoznati nekog. Preko jedne aplikacije upoznala sam ljubaznog i dragog dečka. Razgovarali smo godinu dana i nedavno se uživo upoznali. I tada sam dobila svoj posljednji snažan napad panike. Dečko je bio i više nego drag, ljubazan i simpatičan, no kad je počeo govoriti o tome kako se jednoga dana želi oženiti i imati djecu te kad me obgrlio oko ramena i dotaknuo ruku, dobila sam napad panike. Srce mi je brzo kucalo, znojile su mi se ruke i stopala i samo sam htjela što prije otići. Pretjerano i preozbiljno sam razmišljala o svemu što je rekao, sve sam krivo protumačila. Odlučila sam prekinuti kontakt s njim i zbog toga mi je jako žao. Unatoč tome što se nisam osjećala ugodno na sastanku zbog straha i nervoze, ipak sam imala osjećaj kako mi se srce slomilo te da nikada više neću upoznati neku toliko dragu osobu. Zeznula sam lijepo prijateljstvo zbog pretjeranog razmišljanja. Kad sam došla kući, i dan poslije, imala sam jake mučnine te sam popila tabletu. Poslije sam mu ipak poslala poruku jer sam htjela objasniti kako sam se osjećala, no, kao što sam rekla, sve sam zeznula.
I tu dolazi do drugog velikog problema – usamljenost. Zbog moje ustrajnosti u obrazovanju, nikada nisam nikoga upoznala, nikada nisam bila u vezi, nikada nitko nije pokazao neku nježnost prema meni, nikada nisam upoznala puno ljudi ni imala veliko društvo. Nisam se uključivala ni u kakve aktivnosti tijekom fakulteta i to nikada neću prežaliti. Nisam se nikada, a i dalje to ne mogu, povezala s drugim ljudima tako da to traje.
S vremenom sam se naviknula na to da gotovo svi ljudi prije ili poslije odu iz mojeg života, a ja ostajem sama. I da ću zauvijek ostati sama. Nitko ne pita kako sam, niti kako je na poslu. Imam osjećaj da nitko i ne zna za mene, da nikoga nije briga. Već sam umorna od toga da samo ja pitam i održavam odnose. S druge strane mislim da sam tome i sama kriva: ili se ne znam povezati s ljudima ili ih nekako zbog straha odbijem. Imam dvije prijateljice, jedna se odselila u Y, a druga je još na X. Niti jedna nije u vezi. Imam samo njih, no čak i s njima nisam stalno u kontaktu. S prijateljicom koja se preselila u Y mogu otvoreno razgovarati i bude mi lakše nakon razgovora, no taj osjećaj je kratkotrajan. Ubrzo opet osjećam paniku, strah. Katkad i ne mogu izreći jer imam osjećaj da sam na teret te češće sve zadržim u sebi. Ona je rekla da se uništavam svojim razmišljanjem, da ne cijenim dovoljno samu sebe i slažem se s time u potpunosti.
Što se tiče moje obitelji – kada sam imala napadaje panike, nisu znali kako reagirati. Dobila sam komentare: „Što nam to radiš, X?“ i „Ti si podsvjesno ljubomorna na nećake jer ti mama i tata više pažnje daju njima.“
Tijekom jednog napada panike, jedan član obitelji mi je doslovno okrenuo leđa. Shvatila sam da je sve što nosim u sebi, sve što mi se događa velik teret za sve njih. Stoga ne razgovaram s njima o tome kako se osjećam. Kažem, sve je u redu i sama se nosim sa svime. Ali sam Bog zna koliko sam već umorna od toga.
Treći su problem veliki strahovi, fobije. Položila sam vozački ispit, no ne vozim auto jer me strah. I to me jako koči i muči. Ne volim plesati ni pjevati. Ne volim biti u centru pažnje. Strah me budućnosti i moje financijske situacije. Čini mi se da me svega strah. Katkad me strah toliko obuzme da ne mogu ni govoriti.
Što se tiče posla, sve je u redu. No nisam se uspjela previše povezati s kolegicama. Slažem se s kolegicom s posla iz moje skupine, ali se rijetko kad nalazimo izvan posla. Njezin suprug, moj daljnji rođak, imao je slične simptome kao ja – strah, gubitak apetita, stres. Preminuo je prije dvije godine oduzevši si život. To me prilično pogodilo. Ona već dvije godine ide na terapije kod psihologa te sam shvatila da moram i ja napraviti nešto jer ovako više dalje ne ide.
Dakle, da rezimiram: često se osjećam potišteno, često idem spavati i budim se u suzama. Često sam pod stresom i u strahu od svega. Nemam samopouzdanja, jako sam nesigurna te mi se čini kako sam ja nezrela za svoju dob. Ja sam emocionalni nered. Ne znam pokazati osjećaje, ne znam kako reagirati u određenim situacijama, katkad preburno reagiram. Ne znam uspostaviti niti održavati odnose. Ljudi osjete da sam u neredu, da sam nesigurna. Na sastanku s dečkom shvatila sam jednu stvar – treba mi pomoć i to pod hitno. Shvatila sam da imam velikih problema i da se više sama ne mogu nositi s njima. Da to vučem već predugo za sobom. Osjećam se kao da sam u uraganu ili pak u jednom velikom crnilu. U sebi nosim mrak koji me polako sve više guši i uništava. Ja sam zapela u životu i to jako. Prije sam rekla da razmišljam o tome da se preselim. Mislim da neće doći do toga, bar ne uskoro, a opet katkad imam osjećaj da ću poludjeti u ovom malom mjestu. No, opet, gdje god da idem, probleme nosim u sebi. Samoj sebi sam kontradiktorna i kao da u meni žive dvije različite osobe. Imam osjećaj kako nikada neću biti sretna. Katkad mislim da bih trebala biti zahvalna za sve što imam, no nažalost teško mi je biti zahvalna za bilo što jer sam trenutačno jako tužna. Bilo kako bilo, trebam i tražim pomoć.
Isprike na dugačkoj poruci, hvala na razumijevanju.
X
Odgovor
Draga X,
kada nailazimo na zahtjeve za koje nemamo prethodno iskustvo i znanja kako ih riješiti, normalno je da se jave osjećaji zabrinutosti i straha te propitivanje kako se suočiti s novim situacijama.
Anksioznost se u stresnim situacijama javlja kod većine ljudi. Ona je, dakle, normalna reakcija na neku percipiranu prijetnju našoj osobnoj dobrobiti ili dobrobiti naših bližnjih. Riječ je o neugodnom stanju koje može varirati od blagog osjećaja nervoze do intenzivnog straha ili panike.
Određena razina anksioznosti je uobičajena u svakodnevnom životu i, kao takva, može biti korisna jer nas energizira i/ili potiče na opreznost. Problem nastaje kada se anksioznost javlja izvan situacije realne opasnosti (npr. kada ste zamišljali da će ispitivač na vozačkom ispitu biti neugodan prema vama, a to se nije dogodilo), kada ostaje prisutna dugo nakon što je neka realna opasnost prošla (npr. profesorica koja je bila neugodna prema vama na ispitu više Vam ne predaje i nije u poziciji ponovno biti neugodna prema Vama), kada je usmjerena na potencijalne prijetnje u budućnosti (npr. strah da će Vas dragi dečko povrijediti pa unaprijed prekinete odnos, iako nije bilo naznake da bi Vas mogao povrijediti) i kada nas preplavljuje, odnosno kada nadilazi naše kapacitete da se s njom uspješno nosimo (npr. panični napadi koje opisujete u pismu).
Budućnost ne možemo predvidjeti. Neke stvari doista mogu poći kako ne želimo. Međutim, predviđanje negativnih budućih događaja samo stvara tjeskobu i strah, a ne sprječava sam događaj. U nošenju s anksioznosti izazvanom stresnim situacijama važno je, stoga, razlikovati situacije na koje možemo utjecati i situacije na koje nemamo utjecaj. Čak i u situacijama nad kojima nemamo kontrolu, možemo birati svoj stav prema njima. Pokušajte se ne opterećivati onime nad čim nemate utjecaj te energiju usmjerite na stvari koje jesu pod vašom kontrolom.
U onim područjima koja jesu pod vašom kontrolom i na koja možete utjecati, također je važan Vaš osobni doživljaj situacije. Ako na stresne situacije gledate kao na izazove i životne lekcije koje razvijaju Vaše vještine, sposobnosti i Vas kao osobu, bit ćete voljniji suočiti se s njima. Također, kada na problem pogledamo iz različitih perspektiva, pokažu se neka rješenja koja prije nismo vidjeli.
Nemojte se bojati neuspjeha jer nijedna pogreška nije nepopravljiva i iz neuspjeha se uči. Mnogi uspješni ljudi najprije su doživjeli niz neuspjeha prije nego su ostvarili uspjeh. Ono što je važno, nisu odustali, već su odlučili učiti iz neuspjeha i nastavili su pokušavati.
U smirivanju simptoma anksioznosti pomaže usmjeravanje pažnje na smireno, duboko disanje iz trbuha i tehnike relaksacije. U pismu ste naveli da ste se koristili nekim tehnikama koje su Vam pomogle. Prakticirajte ih i dalje. One su poput tjelovježbe, potreban je kontinuitet da biste bili u formi. Tako je potrebno i kontinuirano provoditi ove tehnike kako bi Vam pomogle i u novim životnim situacijama kao što su pomogle prije.
Budući da ste više puta spomenuli bolove u trbuhu, savjetovala bih Vam posjet liječniku kako bi se ponovno isključio potencijalan tjelesni uzrok te boli.
Pokušajte osvijestiti svoje negativne i samokritične misli te uvidjeti koliko su one uopće istinite. Stoga uvijek pokušajte osvijestiti trenutak kada se krenu javljati osjećaji straha i nesigurnosti te racionalno procijeniti koliko su misli i osjećaji koji Vam se javljaju zapravo točni i korisni u situaciji u kojoj se nalazite. Uočit ćete da u većini slučajeva takva negativna misao nije točna, već je disfunkcionalna i ograničava Vaš uspjeh. Pokazalo se da ste položili ispit unatoč misli da to nećete uspjeti i unatoč neugodnostima doživljenim od profesorice. Položili ste vozački ispit unatoč strahu da nećete uspjeti. Imate prijateljice i relativno korektne kolegijalne odnose na poslu, iako ste napisali da se katkad osjećate da nema nikoga. Kada pogledate sebe jučer, prije mjesec dana, prije godinu dana, vidjet ćete koliko novih znanja i iskustava ste u međuvremenu stekli i koliko ste napredovali. Čak i male promjene pokazatelj su da idete naprijed. Prisjetite se prošlih pozitivnih iskustava. Podsjetite se svih prepreka na koje ste dosad naišli i koje ste uspješno preskočili ili zaobišli. Suočavajući se s novim zahtjevima, stječemo nova znanja i vještine kojima nadograđujemo naše prijašnje iskustvo. Negativne misli, dakle, zamijenite pozitivnima. Mislimo li o sebi dobro, vjerujemo li u sebe, očekujemo li uspjeh, naša podsvijest će nas dovesti do tog cilja – doživjet ćemo uspjeh.
Svakodnevno osvijestite svoja postignuća tog dana. Nemojte olako prijeći preko tih iskustava, već osjetite zahvalnost i ponos za sve uspjehe koje postižete. Na taj način oni postaju dio Vas i osnažuju Vas za daljnje suočavanje s izazovima.
Usamljenost je osjećaj koji su, u nekom razdoblju života iskusili gotovo svi ljudi. Usamljenost stvara doživljaj da ne možemo ostvariti dublji kontakt s drugim ljudima. Iako osjećaj usamljenosti može biti intenzivan i neugodan, nije trajan. Budući da je doživljaj usamljenosti subjektivan doživljaj, opstaje ako ne činimo ništa da bismo ga promijenili. Stoga je potrebno ohrabriti se i pristupiti drugim ljudima. Razočaranja iz prošlosti iskoristite kao iskustvo koje će Vam pomoći u nalaženju novih načina bivanja u kvalitetnim odnosima, a ne kao razlog za brigu da će Vas i budući odnosi razočarati. Uključivanjem u slobodne ili sportske aktivnosti, edukacije, volonterske poslove ili honorarna zaposlenja mogli biste upoznati ljude sličnih interesa i zajedničkih tema. Sagledajte postojeće odnose s prijateljicama i kolegama i odaberite one koji imaju potencijal te poradite na njima. Na usamljenost možemo gledati kao na odmor i povlačenje od onoga što nam ne odgovara u međuljudskim odnosima, ali i poticaj za stvaranje odnosa koji nas ispunjavaju.
Budući da smo društvena bića, društveno smo uvjetovani da počinjemo misliti kako biti sam nije u redu. Međutim, koliko smo društvena bića, toliko smo i individue. Ako na usamljenost gledamo kao na vrijeme koje možemo posvetiti sebi, tada ona prestaje biti nešto negativno, već nam daje mogućnost da dublje upoznamo sebe i osvijestimo ono što nam treba. Praznina koja prati osjećaj usamljenosti može postati prostor različitih mogućnosti – kreativnosti, stvaranja, novog i drukčijeg pogleda na svijet – i možete ju ispuniti onime što Vas zanima, zadovoljava i razvija. S obzirom na posao kojim se bavite, sigurna sam da Vam kreativnosti doista ne nedostaje. Usamljenost nas može naučiti kako biti sami sa sobom i pritom biti zadovoljni. Kada se usredotočimo na vlastite potrebe i naučimo kako ih zadovoljiti, više nećemo tražiti u drugima i od drugih da nam nadomjeste ono što nam nedostaje. Kada smo dobro sami sa sobom, lakše ostvarujemo kvalitetne odnose i s drugim ljudima. Iskoristite svoju usamljenost kao iskustvo iz kojega ćete izaći snažnija, samopouzdanija i bolje poznavajući sebe.
Potaknula bih Vas i da se obratite uživo psihologu kako bi Vam tijekom ovoga zahtjevnog razdoblja pružio podršku i pomogao prepoznati dodatne kapacitete za suočavanje sa životnim zahtjevima. Osvještavanjem vlastitih jakih strana i potencijala, povećavamo vjeru u vlastite sposobnosti uspješnog rješavanja problema.
Srdačno,
Mia Host, psihologinja
