Pismo
Imam problema sa stresom i anksioznosti već duže vrijeme, ali se u zadnje vrijeme stanje pogoršava, a nemam baš nekoga s kime mogu porazgovarati o tome i dobiti normalne savjete.
Simptomi stresa koje najčešće imam su nemir ili osjećaj napetosti, ubrzan rad srca, znojenje, problemi sa spavanjem, poteškoće s koncentracijom, razdražljivost i problemi s kontroliranjem ljutnje. Najčešće se javljaju kada je nešto vezano za moju mamu jer ona ima dosta loša razmišljanja što se tiče mentalnog zdravlja i kada sam probala razgovarati s njom o tome, rekla je da mi nije ništa i da samo izmišljam. Pojavljuju se i tijekom stresa zbog škole i razmišljanja o budućnosti, nekad mi je toliko loše da ne mogu spavati ili imam osjećaj da ću povratiti. Simptomi su počeli prije nekoliko godina kada smo imali smrtni slučaj u obitelji, ali dosta toga i utječe na to što su moji roditelji rastavljeni od kad imam sedam godina pa je to sve najviše utjecalo na moje mentalno zdravlje jer sam trebala sazrjeti prije nego svi ostali.
Neko vrijeme u osnovnoj sam išla kod psihologice radi smrtnog slučaja i rekla je da imam problem s anksioznošću i pogoršava se što više stresa u životu imam. Jedan dio mene misli da mogu to kontrolirati, ali ne ide mi baš. Provodim dane tako da pokušavam što više sebi odvratiti pažnju od overthinkanja ili radim nešto što me zanima. Okružena sam jako dobrim osobama, uključujući moga dečka koji me podržava i pomaže s anksioznosti tako da najviše vremena provodim s njime jer se osjećam sretnije s njime i bez ikakva stresa 99 posto vremena.
Odgovor
Draga čitateljice,
hvala što ste podijelili svoje iskustvo s nama. Iz toga što ste napisali, čini mi da dobro prepoznajete što Vam se događa, što može pojačati Vaše neugodne osjećaje i što/tko Vam može pomoći. Ako sam dobro shvatila, tražite savjete koji bi Vam još mogli pomoći u nošenju sa stresom i anksioznosti.
Pratiti ću primjere situacija koje ste opisali, počevši od simptoma koji se najčešće javljaju vezano uz razgovor s mamom o mentalnom zdravlju. Pitam se o podrijetlu njezinih stavova – možda ne razumije, možda je negiranje poteškoća njezin način suočavanja, možda je naučila od drugih da su to izmišljene pojave. Kako god bilo, razumijem da u ovom trenutku ne omogućuje dublji razgovor o tome iako biste Vi voljeli. Ljutnja se obično javlja kada nam netko nešto ne dopušta ili se ne slaže s nama, pa nije neobično ako osjetite ljutnju u razgovoru s njom. Mislim da je pozitivno što prepoznajete kako se osjećate u vezi s tim, ali i da možete birati želite li nastaviti taj razgovor s njom ili s nekim tko ima više razumijevanja za tu problematiku. Simptomi koje opisujete mogu biti povezani s anksioznosti. Opisujete stres vezan uz školu i budućnost, odnosno osjećaje i tjelesne reakcije vezane uz njih (npr. teškoće spavanja, osjećaj povraćanja). Te reakcije se javljaju kad je neugodnih osjećaja previše (dugo traju ili su intenzivni). Kad se netko tako osjeća i reagira, obično ima i određene misli koje se javljaju uz njih. Nisam sigurna za Vaš tijek misli pa mogu jedino pretpostaviti prema Vašoj dobi i situaciji da potencijalno razmišljate o rokovima pred kraj godine, upisu na fakultet, poslu i osamostaljivanju. Primjeri misli koje obično izazivaju napetost ili tjeskobu mogu biti „ja to neću moći“, „nešto loše će se dogoditi“, „poludjet ću“. Tako da vjerujem da su Vaši doživljaji stvarni, ne izmišljeni, i da mogu biti povezani s mislima i očekivanjima. Što se tiče tjelesnih doživljaja nemira, u tome Vam mogu pomoći tjelesne aktivnosti (minimalne mogu donijeti promjenu) koje kanaliziraju tjelesno uzbuđenje i opuštaju. Nekad pomaže preusmjeravati pažnju, ali dugoročno može održavati anksioznost. S druge strane, neprestano razmišljanje o različitim pitanjima i brigama može biti iscrpljujuće pa bih za nošenje s mislima predložila da probate odrediti kada biste u danu mogli naći vremena za razmišljanje o stvarima koje Vas opterećuju. To neki znaju nazivati „vrijeme za brigu“. Možete tijekom dana zapisati na papir ili u mobitel, ali se držati vremena kad ste odredili da se time bavite. Pritom možete odvojiti pitanja koja možete „riješiti“ danas ili ovaj tjedan (npr. neka aktualna obveza u školi) od onih koje su daleke brige na koje ne možete utjecati u ovom trenutku (npr. gdje ćete živjeti ili što ćete raditi za dvije godine).
Spominjete i da su se ti simptomi počeli javljati prije nekoliko godina, nakon smrtnog slučaja. Iako je otad prošlo već dosta vremena, možda ne bi bilo loše porazgovarati sa stručnom osobom o osjećajima koji se možda još uvijek javljaju jer žalovanje može imati drukčiji tijek i trajanje kod različitih osoba. Rastava roditelja je iskustvo koje utječe na svako dijete u tom procesu i mogu razumjeti da je kod Vas uzela prostora dječjoj bezbrižnosti koja je prirodna za dob od sedam godina. Nisam sigurna kako se Vama čini da je prerano sazrijevanje utjecalo na Vas i je li ostavilo neke negativne posljedice na Vas sada. Stoga bih predložila da razmislite biste li potražiti razgovor sa psihologom uživo pa da detaljnije porazgovarate o tome i kako tumačite stres vezan uz školu i budućnost. Budući da imate 18 godina, samostalno se možete javiti privatno na Krku ili u Rijeci (prilažem popis terapeuta https://svejeok.hr/psiholoska-pomoc-u-rijeci/) i besplatno (bez uputnice) u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo (https://zzjzpgz.hr/usluge/savjetovalista/psiholosko-savjetovaliste/).
Srdačan pozdrav,
Tea Vehovec, psihologinja
