Pismo
Poštovani, petnaest mi je godina i treniram karate. Imam veliki problem (barem se takvim čini u mojoj glavi). Dajem sve od sebe na treningu, treniram kod kuće, kada je pogodno vrijeme dižem se u četiri ujutro i treniram. I to sve radim svojom voljom, nitko me na to ne prisiljava. Zato mi nije jasno zašto doživljavam blokadu kada dođem na turnir, a nitko me ne ucjenjuje niti stvara presing, što je kod mojih vršnjaka čest slučaj. Kada uđem u meč, ne pokažem pet posto onoga što znam i što pokažem na treningu. I prije samoga meča počnem osjećati neki strah. Strah počnem osjećati zbog nekoliko razloga (neodrađeni rituali, utuvim si u glavu da su sve protivnice bolje od mene, osjećaj da na neki način moram uzvratiti roditeljima samo zato što to sve puno košta, a oni mi ipak sve plaćaju, i još puno meni nepoznatih razloga). Pročitala sam puno foruma i knjiga o mentalnom treningu i iako piše da rješenja ima, sve manje vjerujem u to pa me zanima kako to riješiti i ima li rješenja za ovako tvrdoglavu glavu.
Odgovor
Poštovana,
ovako kako ste opisali svoje funkcioniranje u sportu čest je slučaj kod mladih sportaša koji se jako trude i osobno puno ulažu u sport kojim se bave. Naime, paradoksalno je upravo to što unatoč uloženom, čak i dodatnom naporu, izostane subjektivni doživljaj zadovoljstva na natjecanju, a na žalost i očekivani rezultat. Drago mi je što ste prepoznali da je razlog tome psihološke prirode. Prema Vašem opisu, čini mi se da sve što radite, radite s ciljem kako biste imali osjećaj kontrole i na neki način jamstvo za uspjeh, npr. radite dodatno, imate rituale itd. Čini mi se da rješenje leži u dvjema činjenicama, prvo – da uspjeh vežete uz dodatni rad, odnosno zbog dodatnog rada očekujete uspjeh, drugo – da upravo u borbi preusmjerite pažnju s onoga što možete kontrolirati na ono što ne možete, odnosno kao da ste sve već odradili prije ili ste trebali odraditi prije pa će uspjeh u samoj borbi doći sam od sebe.
Prvo, uspjeh nije apsolutno i samo pod našom kontrolom, nešto se pita i protivnice, drugo, preusmjeravanjem pažnje s onoga što možemo kontrolirati, a to smo mi sami, na ono što ne možemo u potpunosti, a to je pobjeda u meču, remetimo fokus i gubimo osjećaj kontrole te to smatram razlogom zašto se ono što ulažete u meču ne pokaže niti pet posto, a ne toliko vaša tvrdoglavost. Dakle, treba fokus vratiti na sebe i ono što možete kontrolirati, prije meča – dobra priprema, zagrijavanje, spremnost da se dogodi ono što možda i nismo očekivali i za što se nismo mogli pripremiti, jer takvih situacija u sportu ima; za vrijeme meča – ono što ste trenirali, ono što ste dogovorili s trenerom, ono što su specijalke, na tehniku, na ponašanje protivnice itd.; poslije meča – istezanje, osvježenje, priprema za sljedeću borbu itd.
Dodatni rad ne bi trebalo uzročno-posljedično vezati za uspjeh niti ga očekivati kao apsolutnu posljedicu dodatnog rada, već dodatni rad treba gledati kao osobni razvoj fizičkih sposobnosti i tehničkih vještina koje treba u borbi pokazati, neovisno o tome kakav će rezultat biti. Jer cilj je sporta pobijediti sebe, što vi svakodnevno činite, a ne protivnicu.
Sretno, sportski pozdrav!
Anđelko Botica, psiholog
