Pismo
Bojim se smrti. Moja baka je prošle godine preminula i vidjela sam kako je umirala. Zato imam strah od smrti i ne znam kako da prestanem na to misliti. Čak se nekad tješim da se u budućnosti zbog napretka tehnologije neće trebati umirati, ali mislim da se time samo zavaravam. Imam 16 godina i ne znam jesu li te misli normalne u toj dobi jer imam još dosta za proživjeti.
Odgovor
Hvala ti što si nam se javila. Žao mi je čuti za tvoj gubitak i želim ti prije svega izraziti iskrenu sućut. Iako je baka preminula prije godinu dana, ostalo ti je u sjećanju njezino umiranje kojem si (nažalost) svjedočila. Takav tužan i tragičan događaj može ostaviti psihoemocionalni trag, a osjećaj straha od smrti i često razmišljanje o tome samo su neke od tegoba.
Bez obzira na to koliko imamo godina, prežaliti gubitak bliske osobe nikad nije jednostavno i bezbolno.
Proces žalovanja koji nastupa nakon što doživimo gubitak za svakoga je jedinstven. Dok žalujemo, možemo osjećati različite neugodne emocije od tuge, ljutnje, razočaranja, pa čak i anksioznosti. Žalovanje nema jasan put kojim ga trebamo proći jer ni mi nismo svi isti. Unatoč tome, naši kolege su uspjeli prepoznati s čime se sve suočavamo nakon što doživimo gubitak.
Za početak prihvaćamo da smo zaista zauvijek izgubili tu osobu iz života, što nam je izrazito mrsko i neugodno. Teško je, u početku, prihvatiti da osobu koju smo do jučer dozivali i razovarali s njom više nećemo imati pokraj sebe i zato nam je taj prvi zadatak jako bolan. Kad netko umre, pa čak i ako postoji očekivanje da je smrt blizu, uvijek postoji osjećaj da se to nije dogodilo. Danima živimo u balonu šoka i nevjerice. Balon najčešće pukne u onom trenutku kad shvatimo da ne možemo čuti glas preminule osobe ili da je ne možemo vidjeti, zagrliti, ispričati joj nešto … raditi s njom ono što smo inače činili. Prihvatiti da smo izgubili blisku osobu ne znači prihvatiti samo na intelektualnoj razini, već je to potrebno učiniti i na emocionalnoj. Znat ćemo da smo taj korak odradili kada nam se učini da na ulici sretnemo osobu koja nalikuje na preminulu, a mi možemo zaključiti: “Ne, to nije ona. Ona je preminula. Nedostaje mi, ali znam da nije moguće da je to ona.”
Nakon što prihvatimo realnost gubitka, slijedi prorada boli koju možemo osjetiti. Ta bol nije samo emocionalna, već je neki mogu zaista osjećati. Ta bol može biti intenzivnija što smo bili bliskiji s preminulom osobom. Ne postoji osoba koja ne osjeća takvu bol, postoje samo oni koji si nisu dopustili ili kojima okolina nije dopustila da je osjete. Zbog tog je razloga jako važno dati si dozvolu za plakanje, pričanje o preminuloj osobi ili vikanje (poželjno je ne vikati na nekog). To su načini na koje možemo otpustiti i proraditi bol koju osjećamo nakon što osoba premine.
Kada bol koju smo donedavno jako osjećali počne jenjavati, možemo reći da se počinjemo prilagođavati na život bez preminule osobe. Tada stvaramo novu okolinu, novu budućnost, novu realnost u kojoj se prisjećamo preminule oosbe, ali nastavljamo sa svojim životom. Može se činiti kao da se takvo što nikad neće dogoditi, no ako si dopustimo osjetiti i proraditi bol zbog gubitka, neminovno je da ćemo krenuti s razmišljanjem o svojoj budućnosti u kojoj nema preminule osobe. To nikada neće značiti da smo je zaboravili, jer to i nije moguće. To će samo značiti da smo se uspjeli prilagoditi na novu realnost i da se možemo prisjećati preminule osobe.
Kao što sam već napisala, za svakog je od nas put žalovanja jedinstven i ovisi o više toga kao što su odnos koji smo imali s preminulim, ali i načinom kako je osoba umrla. Iako je smrt možda bila na neki način očekivana, to ne treba umanjiti neugodne osjećaje koje možemo osjetiti.
Nije rijetkost da nečija smrt u nama probudi pitanje o osobnoj smrtnosti, pa se tako može čuti kako netko izgovara: “samo je jedan život”, “život je prekratak”, “ne želim trošiti svoje dane” ili neke slične fraze.
Budućnost je svakako neizvjesna i ne možemo znati koliko je još vremena ispred nas. Neki su kreativni ljudi pokušali svoje vizije o budućnosti pretočiti u filmove, knjige ili serije u kojima se brojalo ili čak trgovalo vremenom koje nam je preostalo. No ni oni nisu vidovnjaci, stoga ne možemo znati hoće li se takvo što događati u budućnosti i hoćemo li zaista moći trgovati svojim vremenom, predvidjeti svoju smrt, živjeti u besmrtnosti ili će takve vizije ostati samo klasični SF scenariji. Upravo je ta neizvjesnost i svjesnost o nepoznatom ono što nas može plašiti kada razmišljamo o budućnosti. Volimo imati stvari pod kontrolom, pa iako bismo katkad voljeli živjeti u neznanju, neki od nas bi radije odabrali predvidivu budućnost koju mogu kontrolirati. Predvidivost nam daje kontrolu, a kontrola nam daje sigurnost. Volimo se osjećati sigurno, zato bismo rado zavirili u magičnu kuglu i doznali što nas čeka za nekoliko godina.
Misli o smrti nikako nisu ugodne i iz tvog upita primjećujem da te jako opterećuju. Nadam se da si iz gornjih redova mog odgovora uspjela pronaći objašnjenje zbog čega ti se takvo što može javljati, no i dalje bih voljela podijeliti s tobom na koje se sve načine možeš pobrinuti za sebe.
Stekla sam dojam da si osoba koja puno razmišlja i koja vjerojatno puno analizira , stoga bi ti mogle odgovarati neke tehnike poput pisanja misli, razgovora o svojim brigama s osobama od povjerenja ili pak tehnike poput mindfulnessa, koje bi ti omogućile otpuštanje misli koje ti stvaraju nelagodu. Možeš primijeniti bilo koju od navedenih tehnika kako bi se smanjila neugodu i kako bi prorijedila misli koje te opterećuju. Slanje ovog upita je prvi korak u tome pa te svakako želim potaknuti da u idućim danima pokušaš provesti neku drugu tehniku koja bi ti mogla olakšati suočavanje s mislima i neugodnim emocijama.
Svakako ti želim ostaviti prostor u kojem nam se možeš ponovno obratiti ako bi htjela potražiti daljnju stručnu pomoć ili bi htjela da ti preporučimo nekog od naših kolega s kojim bi mogla razgovarati o mislima koje te muče. Drago mi je što se brineš o svojim osjećajima i prepoznaješ što ti treba.
Želim ti miran put.
Gracia Dekanić Arbanas, mag. psych.
