Pismo
Pozdrav, imam nekoliko problema koji me muče već jako dugo.
Otkad sam bila malo dijete, bila sam uvjerena da neću doživjeti svoju 18. godinu. Točno se sjećam kako sam u mlađim razredima osnovne škole bila sigurna da ću umrijeti do svoje 14. Kada sam navršila 14 godina bila sam uvjerena da neću više biti živa do svoje 16. Ipak sam navršila tih 16 godina, ali sam i dalje bila uvjerena da neću doživjeti trenutak kada napunim 18. Danas imam 19 i pol godina i shvatila sam nekoliko zastrašujućih stvari. Prva je stvar da sam i dalje tu. Znam da je to nešto što bi me trebalo činiti sretnom, ali jednostavno ne mogu vidjeti svoj smisao i razlog zašto sam uopće stvorena. Mislim da bi svima bilo lakše da se nisam ni rodila. Druga je stvar da nikad nisam napravila životni plan. Nikad nisam previše razmišljala o tome što i gdje želim biti, vjerojatno jer sam mislila da me neće biti. Zato se nisam pretjerano trudila u školi ni kada je došlo vrijeme pisanje matura. Samo sam govorila da želim upisati medicinu ili psihologiju, ali si nikada nisam dala truda da to i ostvarim. Na kraju sam upisala strojarstvo. To sam više upisala zbog želja mojih roditelja nego zbog sebe. Ne mislim da je smjer loš niti da je fakultet loš, ali sebe uopće ne vidim u tom području. Izbjegavam predavanja jer mrzim biti u prostorijama fakulteta okružena ljudima s kojima nisam niti riječ progovorila otkad je fakultet počeo. Zaboravila sam prije spomenuti, ali također sam i kao dijete imala velike probleme u razgovoru s ljudima. Uvijek sam imala strah od ljudi. Obitelj mi je govorila da je to nešto što će proći kada odrastem, ali što sam starija, taj se strah pogoršava. Na fakultetu ne mogu ni pogledati ostale studente u oči niti ih pozdraviti. Jedine osobe s kojima razgovaram, a da mi nisu obitelj, moje su dvije prijateljice od osnovne škole. S jednom od njih se čujem svaka dva dana, a s drugom možda jednom u mjesecu ili jednom u nekoliko mjeseci. Uglavnom, trenutačno sam u konfliktu sama sa sobom. Oduvijek sam željela putovati pa sam u zadnjih nekoliko godina razmišljala o studiranju u inozemstvu. Međutim, mislim da sa svojim strahom od ljudi to ne bih mogla podnijeti i bojim se da bi to bio prevelik korak za mene. Razmišljam i o prebacivanju na neki drugi fakultet. Voljela bih studirati engleski, ali sam svjesna da s tim neću moći imati dobru karijeru. Razmišljala sam i da se ispišem s fakulteta i odem raditi, ali bojim se da mi to neće uspjeti jer je u današnjem svijetu teško pronaći posao bez diplome. Bojim se da ću biti nesretan koju god od tih odluka odaberem. Ali i sada sam jako nesretna. Jednostavno ne znam što da radim i zato vam se obraćam za pomoć. Bila bih vrlo zahvalna ako biste mi dali neki savjet ili slično kako da se nosim sa stresom i velikim odlukama poput ovih. Hvala vam puno.
(P.S. ispričavam se na ovako dugačkom pismu, ne morate mi odgovoriti na baš svaku sitnicu, neke sam stvari htjela reći nekome. Također, ja sam jako, jako osjetljiva osoba pa se stvarno nadam da nisam prešla neke granice ili da sam vas isfrustrirala ovime, ako jesam, molim vas, nemojte se ljutiti na mene. Znam da zvučim kao malo dijete, ali ovo je na svu sreću anonimno)
Odgovor
Prije svega, stvarno nema potrebe ispričavati se zbog dužine pitanja, meni je za odgovoranje korisno saznati što više informacija o situaciji u kojoj se nalaziš, kako bih barem djelomično uspjela pomoći u odnosu na probleme koje iznosiš.
Na žalost, ali više na sreću, nitko nam ne može odrediti svrhu ili smisao postojanja osim nas samih. Ne mislim da je to jednostavan i lagan proces. Pogotovo kada nam naša uvjerenja govore da ništa nema smisla. Napisala si da se zbog ideje da nećeš doživjeti određene godine nisi dovoljno trudila oko postizanja nekog cilja, ali je možda to razdoblje neizvjesnoti i nesigurnosti oko budućnosti pri kraju pa ti je sada moguće odvojiti dovoljno vremena kako bi preispitala vlastite „postavke“. Nema neke mudrosti osim pogledati na sebe i sve što si do sada postigla drugim očima. Pritom mislim na mogućnost novog pogleda na prošlost, ali i na sadašnjost i budućnost. Ako je tvoja povijest prekrivena teškim sjećanjima ili osjećajem nepripadanja obitelji ili prijateljima, onda je jasno da nemaš dovoljno povjerenja općenito u ljude i onda je moguće razviti strah od komuniciranja. Ne moramo svi biti beskrajno sretni samo i jedino u kontaktu s drugim osobama, ali sigurno osjećaj zadovoljstva životom djelomično dolazi zbog podrške koju nam pružaju drugi ljudi, ali i sve što mi dajemo drugima je važno. Svi procesi komunikacije u kojima se trudimo stvoriti odnose, uvijek su cirkularni. Ono što razmišljam i činim utječe na ljude oko mene i obrnuto. I nikada unaprijed ne znam kako ću se osjećati u nekoj situaciji i kako će ljudi oko mene reagirati.
Trenutačno možda ne moraš jasno znati što/kada/kako trebaš odlučiti o svojoj budućnosti, možeš si dati dovoljno vremena i prostora za razmišljanje, ali možda već sada možeš početi vježbati komunikaciju sa svojim članovima obitelji ili s prijateljicama, a sigurna sam da bi od neke pomoći bio i razgovor sa psihologom koji bi ti mogao otvoriti neke nove perspektive o samoj sebi i probuditi nadu u budućnost.
Kada bismo svoje živote opisali kao uspinjanje na planinu čiji su vrhovi u magli i ne znamo točno kakav je pogled i kako ćemo se osjećati na vrhu, onda si ti na početku tog puta bez obzira na to koliko ti je do sada taj uspon bio težak.
Anamaria Blažić, psihologinja
