Pismo
Draga Ana,
strah me je da će se moj vršitelj nasilja vratiti. Budim se ujutro smrznuta od straha, imam napadaj panike preko dana, trzam se na svaki nepoznat zvuk. Nemam energije održavati bilo kakve odnose s ljudima. Zamrznuta sam u vremenu i prostoru od straha da kad se najmanje budem nadala, on će se opet pojaviti da me uništi. Što da radim i kome da se obratim?
Odgovor
Draga djevojko,
razumijem da ti je teško o ovome razgovarati, no zbilja si se potrudila vjerno opisati i dočarati proteklu godinu-dvije tvoga života. Sve što ti se događalo doživjela sam vrlo intenzivno, čak i filmski u nekim trenucima.
Svima nam je potrebno imati blisku osobu s kojom dijelimo svoje osjećaje i zaljubljenost. Također, čini mi se da iskazivanje naklonosti, zainteresiranosti i nježnosti često izazove reciprocitet jednakih promišljanja i osjećaja s druge strane, a mislim da se to i u tom slučaju dogodio. Svakom biću potrebna je ljubav, pažnja i nježnost. Zbog niza takvih doživljenih komplimenata i ugodnih razgovora nastala je zaljubljenost o kojoj pišeš.
Što kada nam ljubav ne nosi vedrinu i ljepotu? Što kada, kao u tvom primjeru, ljubav nosi patnju i strahove? Što je onda to? Što tada radimo?
Kako si doživjela svoju zaljubljenost? Što je za tebe ljubav? Postoji li razlika u ideji koncepta ljubavi prije i nakon što si ovo proživjela? Bi li i što idući put promijenila?
Lijepo je da se brineš o zdravlju svojih roditelja, no razmisli, možda bi ti oni zbilja mogli pomoći. Njihovi roditeljski kapaciteti da te čuju i zaštite, zasigurno postoje. Dijeleći svoje strahove i terete, možda bi olakšala samoj sebi muku i patnju koju proživljavaš svakodnevno – kada vam netko pozvoni na vrata ili se netko „šulja“ oko tvog doma gdje kažeš da ostaneš „zamrznuta u trenutku.“ Primjećuju li oni promjenu? Primjećuju li da nisi dobro? Pitaju li te što se događa? Otvaraju li prilike za razgovor?
Osim roditelja, imaš li neku blisku osobu uz koju se osjećaš sigurno i kojoj si (ili bi) povjerila ovu situaciju?
Govoriti o situaciji koja nas mori, brine ili opterećuje već samo po sebi može biti za tebe lječidbeno. Dobiti razumijevanje i podršku od „naših“ osoba vrijedno je i potrebno na putu ozdravljenja.
Ako takva osoba ne postoji, možeš pročitati još jednom sve što si nama uputila i razmišljati o tome što bi tebi na to rekla tvoja najbolja prijateljica. Bi li ona za tebe imala kakav dobar savjet? Što bi ti rekla? Koju, za tebe prihvatljivu, opciju bi ponudila?
Kažeš da nisi radila te da ni fakultet nisi upisala zbog njega koji je, kako mi se čini, pri svakom tvom izlasku iz kuće razmišljao samo o prijevari. Je li ti se tada činilo da je to ljubav? Da te voli i da te želi za sebe? Jesi li promišljala o tome što se događalo? Što misliš da bi se sada trebalo dogoditi da dobiješ želju naći posao ili upisati fakultet? Ima li nešto što bi te moglo potaknuti na izlaske iz kuće, na druženja… Možda neko saznanje ili spoznaja? Što misliš da bi ti moglo pomoći?
Kažeš da imaš strah da će se on „opet“ pojaviti. Budući se niste nikada uživo sreli, misliš li da ćeš negdje naletjeti na njega? Što zamišljaš da bi se tada moglo dogoditi? Koji je tvoj scenarij? Napisala si da ti je jednom prigodom rekao da se boji da ti se neće svidjeti kada se vidite? Tu ja čujem da i on ima neke strahove i strepnje, da je nesiguran u sebe. Pitam se ne kompenzira li možda tu nesigurnost mrežom kontrole u koju lovi one koje može. Možda je slika koju si stvorila o njemu suprotna zbilji? Jesi li razmišljala o tome? Jesi li razmišljala o tome može li zaista jedan čovjek utjecati na postupke drugoga? Je li to zbilja povezano? Jesi li razmišljala možemo li zbilja i koliko poznavati nekoga ako se poznajemo isključivo on line? Koja nam dimenzija osobe nedostaje u tom svijetu?
Možda se neke osobe „hrane“ sijući srah drugima? Što misliš o tome? Imaš li neki prijedlog kako bi se mogla ne bojati? Ne živjeti u strahu?
Kažeš da niste razgovarali skoro godinu te ne razumiješ zašto još razmišlja o tebi!? Na koji način razumiješ da ti još uvijek razmišljaš o njemu? Što misliš da bi se trebalo dogoditi da „kreneš dalje“?
Jesi li u nekim svojim idejama razmišljala kako bi bilo dobro živjeti na nekoj drugoj adresi? Pada mi na pamet i to jer tvoj strah i sve ponašajne posljedice koje opisuješ traju već neko vrijeme te ne znam koji korak će te odvesti prema životu bez straha?
Pitaš me mislim li ja da si ti u opasnosti ? Mislim da nije važno što ja mislim nego ono što ti osjećaš vezano na to prisjećanje i što ti misliš čega drugoga bi mogli biti odraz napadi panike o kojima pišeš.
Za mene je samo ostajanje u poziciji zastrašene osobe sve to vrijeme na neki način opasno. Mislim da je za tebe značajno pronaći način, ideju, koja će te katapultirati iz te pozicije očekivanja najgoreg. Ima li nešto pozitivno u tvom životu oko čega možeš početi graditi priču te polako, iz dana u dan, istisnuti prisutan strah? Sigurna sam da to postoji, samo treba početi čeprkati i u tom smjeru rasti.
Ana Fabijan, psihologinja
