Pismo
Poštovani, imam 25 godina i zaposlena sam u jednoj IT tvrtki u prodaji. Nisam dugo na toj poziciji. Dva mjeseca. Prije toga sam radila u toj istoj tvrtki kao studentica u administraciji i po završetku studija su mi ponudili ugovor za stalno. U razgovoru sa šefovima i kolegama primijetila sam da imaju jako dobro mišljenje o meni. Vjeruju da sam sposobna i da imam dobre socijalne i komunikacijske vještine. Uvijek mi svi govore da ću daleko dogurati. Ono što mene muči jest uvjerenje da to nije tako. Taj bih osjećaj možda mogla povezati s imposter sindromom.
Primjer. Na sastanku koji sam nedavno vodila, zbunila sam se pri jednostavnom zbrajanju (160 000 s 40 000). Moje overthinkanje o tome me toga dana izludilo. U sebi sam toliko vrijeđala samu sebe da vjerojatno to ne bih ni najgorem neprijatelju rekla. Isto tako, prije sam vjerovala da je moj engleski i komunikacija na engleskom jeziku jako dobra. Sada me strah razgovarati ili se prijavljivati na poslove na kojima se moram služiti engleskim jezikom. Sputavam samu sebe i imam osjećaj da blokiram u banalnim stvarima. Možda smiješno zvuči, ali prepadnem se kada me se nešto pita ili se raspravlja o nekoj temi, pri čemu se može otkriti moja razina općeg znanja.
Doslovno nekad blokiram kad razgovaramo o glavnom gradu neke države. I onda sam jako kritična prema sebi i osjećam se kao da zapravo varam sve ljude oko sebe jer nisam ni upola tako sposobna. Navela sam konkretne primjere da me možete bolje razumjeti. Na trenutačnoj poziciji mi fali mentor. Nemam osobu koja me može dobro voditi kroz posao. Praktički sama radim i učim iako mi često jedna kolegica pomaže. Osjećam se jako loše tada jer imam dojam da se trudim i želim nešto postići, a nikoga za to nije briga. Razgovarala sam i sa šefovima o tome, rekli su mi da se ne brinem, da samo pitam sve što ne znam.
Ali ja svako malo imam pitanja i onda stalno imam osjećaj da nekome smetam ili da sam to sve već sama trebala znati. Previše sam neodlučna i kad je riječ o malim, jednostavnim stvarima. I nakon što donesem odluku, analiziram. Analiziram sve. Što mi je tko rekao, kako je to mislio, zašto je to rekao, jesam li ja nešto napravila, jesam li bila ‘too much’ ili ne. Kako u ljubavnim odnosima, tako i u prijateljskim, a i poslovnim. Stalno pazim da ne radim greške, a kad sitaucija ne ispadne onako kako sam zamisila, uvjerena sam da sam ja kriva jer sam bila ‘too much’. Iako u dubini duše vjerujem da nisam. (Ne znam ima li ovo što sam rekla uopće smisla.) Najgore je od svega što se stalno vraćam u prošlost, na prošle događaje, prošle odluke.
Nekad imupluzivno donesem neku odluku pa se pitam jesam li trebala tako nepromišljeno srljati. Sve je to prouzročilo jake bolove u prsima, glavabolju, nesnicu i počinjem misliti da sam anksiozna. Nemam samopouzdanja kao prije i mislim da ću teško naći nekoga tko bi se u mene mogao zaljubiti ili kome bih se svidjela jer stalno mislim da nisam dovoljno dobra. I kada s nekim ne uspije, to shvaćam kao potvrdu svega ovoga što sam navela. Na sve ovo, prije dvije godine dogodila se i smrt u obitelji, otac mi je iznenada preminuo i u tom sam razdoblju prekinula ljubavnu vezu (ne svojom voljom). Tada sam se jako zainatila, radila na sebi, završila fakultet, našla posao, bila aktivna… i strah me da sam možda previše potiskivala osjećaje boli i da me sada počinju sustizati. Trudim se ostati aktivna, trenirati i družiti se. Ali svaki mali pad ili razočaranje vrati me na početak analiziranja. Ovo traje već nekoliko mjeseci. Hvala Vam puno na pomoći i odgovoru!
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti što si podijelila s nama svoja promišljanja, brige i strahove te što si svoju trenutačnu situaciju potanko opisala uzimajući u obzir određeni vremenski kontinuum zbivanja koji si procijenila bitnim.
Najprije bih ti napisala kako sam te doživjela čitajući tvoje pismo. Vidim te kao vrijednu, vještu, nenametljivu i sposobnu osobu željnu učenja, napredovanja i rada. Ovaj uspjeh na poslu vrijedi dvostruko uzimajući u obzir odsutnost mentora i činjenicu da si u nekom dijelu samouka. Smatram da je za to potrebna vrlo jaka motivacija i vjera u sebe.
Dinamika posla često je takva da si ljudi tijekom dana štošta propuste reći i međusobno podijeliti. Razumijem tvoj osjećaj da drugi ne mare, no to ne bih shvaćala osobno. U našem je mentalitetu, nažalost, nekako samo po sebi razumljivo da svi šute dok ti ide dobro. No kada nešto “zabrljaš”, da vidiš kako ćeš znati! Znam da to nije neka utjeha i da je puno poticajnije modelirati ponašanje pohvalama nego kritikama, no sve to ovisi o radnoj sredini, odnosno ljudima koji je čine.
Osim toga, ako su te šefovi poticali na zapitkivanje – onda je to naredba. Možda možeš svako svoje pitanje upućeno njima promatrati ne kao da im dosađuješ, nego kao vlastitu želju za rastom i razvojem. Sve je stvar percepcije. Recimo, ja bih brojnost tvojih pitanja interpretirala kao veliko zanimanje, angažiranost, upućenost, sudjelovanje, profesionalnost… Bila bih jako sretna imati takvu osobu pored sebe. Ne čini li ti se?
Svatko od nas živi sa svojim idejama i konceptima o životu, o tome kako bi nešto trebalo funkcionirati. Međutim, to je samo ideja. To nije pravilo. Te ideje su nam uglavnom usadili roditelji, bake, učitelji ili neke druge bliske osobe. Recimo, ideja o tome da žena treba kuhati ručak. U nekim obiteljima ta ideja živi, u nekima ne. Stvar je dogovora, umješnosti aktera, mjestu življenja, slobodnom vremenu ili nečem petom.
Ti imaš ideju, odnosno uvjerenje da nisi vrijedna. Koliko čitam iz pisma, takvo uvjerenje nemaju oni koje opisuješ. Kažeš da drugi imaju jako dobro mišljenje o tebi, imaju vjeru u tvoje sposobnosti više od tebe same. Što bi to ti trebala učiniti i kakva misliš da bi trebala biti da bi tvoje uvjerenje bilo drukčije?
Osvrnula bih se i na iskustvo gubitka koje opisuješ. Trajni gubitak bliske osobe emocionalno je težak događaj. Valja ga odbolovati. Dopustiti si tugu i plakanje, dopustiti ljudima oko tebe da ti budu podrška, zrelo je i mudro. Uzmi si vremena, budi sama sa sobom, budi strpljiva, živi dan po dan. Tuga je osnovna emocija koja nam kaže da smo izgubili nešto važno. Ne treba se protiv nje boriti, nego je polako otpustiti. Proces tugovanja je individualan. Isto je i s tijekom i trajanjem tugovanja te s posljedicama koje gubitak za nas ima.
Postavila bih ti još neka pitanja koja su mi se nametala čitajući tvoje pismo. Voljela bih da o njima promišljaš, možda pratiš promjene, dinamiku, da osluškuješ sebe kroz njih, dopuštajući si autentičnost, promjenu mišljenja, blagost prema sebi samoj…
Misliš li da u životu postoje greške? Kažeš da stalno paziš da ne radiš greške. Kako se to pazi? Što su to greške? Razumijem grešku u kontekstu recimo pogrešno vraćenog ostatka novaca u trgovini. Na toj razini. Je li to situacija koja nas nečemu uči? Ako smo očekivali da ćemo dobiti crvenu haljinu, a dobili smo crnu, je li to naša greška? Što možemo s crnom haljinom? Koje su njezine prednosti u odnosu na crvenu? Hoćemo li drugi put očekivati crvenu haljinu ili je to prilika da učimo, da prihvaćamo neočekivano, da se iznenadimo? Je li to prilika da vježbamo “neočekivanje” i prihvaćanje?
Govoriš kako se često vraćaš u prošlost. Ometa li te to? Kako bi mogla pustiti prošlost u prošlosti? Koja je tvoja ideja o tome zašto joj se vraćaš? Što bi ti donijelo nevraćanje prošlosti? Što tamo ima, a u sadašnjosti nema? Je li vraćanje u prošlost nešto dobro ili loše za tebe? Kakva si ti bila u tada, u tom razdoblju u koje se vraćaš?
Što misliš, kakvom bi trebala postati da bi se netko u tebe zaljubio? Zašto misliš da nisi najbolja baš ovakva kakva jesi sa svim vrlinama i manama?
Da si na mome mjestu i da si pročitala ovo pitanje, što bi sama sebi odgovorila? Ili, što bi rekla svojoj prijateljici da je ona autorica ovog pisma? Kako bi je ohrabrila?
Neki rezime možda može biti bazen tvojih uspjeha koje sam prepoznala i golema snaga koju posjeduješ. Ustrajnost, želja za učenjem i promjenom, završen fakultet, stalan posao, sposobnost samomotiviranja, svoj krug ljudi, aktivan i zdrav život, promišljenost, zahvalnost… Pozivam te da svaki dan u njega skočiš i izroniš još poneki uspjeh koji nam u pismu nisi otkrila!
Ana Fabijan, psihologinja