Pismo
Pozdrav,
otkad znam za sebe, borim se sa socijalnom anksioznošću. Od toga da mi je problem naći se u većem društvu do toga da mi je problem naručiti hranu u restoranu, platiti račun, izaći iz busa ako sam daleko od vrata itd. S obzirom na životne situacije, morala sam se prilagoditi i naučiti se nositi s takvim situacijama. Nikad mi nije bilo ugodno, ali mi je bilo prihvatljivo. Sve sam to držala pod kontrolom do ove godine kad sam nakon godinu dana pauziranja fakulteta i nakon godinu dana online nastave ponovno krenula na fakultet. Svaki odlazak na predavanje izaziva mi stres jer se bojim da će me netko prozvati, svako izlaganje, grupni rad, prezentacija mi je takav problem da mi se počne vrtjeti i imam osjećaj panike. Budim se sa strahom i idem na spavanje s tim istim grčem u želudcu. Iduća prezentacija mi je za tjedan dana i već na samu pomisao na to krene panika. Potpuno zablokiram u takvim situacijama, zacrvenim se, počnem pogrešno izgovarati riječi i potpuno se pogubim. Iskreno, ovaj put stvarno ne znam kako si pomoći jer sam predugo bila izvan realnosti i nisam se morala suočavati sa strahovima. Molim Vas za pomoć. Hvala vam.
Odgovor
Draga djevojko,
koliko mogu zaključiti iz pisma, prije korone, a od kada pamtiš, imala si i razvijala svoje sisteme nošenja sa situacijama koje su ti stvarale socijalnu anksioznost. Mislim da dobro primjećuješ da si s pauzom, odnosno izolacijom i neizlaganjem takvim situacijama u nekom vremenu, izgubila taj osjećaj „naučene kontrole“, ako to tako mogu nazvati, koji ti je uvelike olakšavao situaciju. No to može biti i dobra vijest jer se takvi načini kako „izdržati“ stresnu i strašnu situaciju mogu ponovno naučiti, odnosno „uvježbati“. Ali za to je potrebno izlaganje. Kada se svjesno upustiš u neku od takvih prilika/neprilika i pritom „izdržiš“, odnosno doživiš uspjeh, javlja se spoznaja i osjećaj vjere da si sposobna učiniti ono što si mislila da nisi. To je nova pokretačka snaga koja može biti snažan motivator za ponovno uključivanje u novu stresnu situaciju koju izabereš. Kažem izabereš jer, prema vlastitim prioritetima, odnosno intenzitetu nelagode koji stvara pojedini osjećaj, možeš gradirati situacije koje su prema tvojoj procjeni one s najmanje, a koje one s najviše nelagode. Tada svjesno možeš eksperimentirati i ulaziti u neku situaciju koliko i ako budeš spremna u danom trenutku. Misliš li da bi mogla krenuti u ovakvu priču? Prisjesti se da je često najizazovnije krenuti. Nakon tog prvog koraka obično biva sve lakše i lakše. No, jednako tako, slobodno možeš procijeniti i odlučiti za sebe da trenutačno nije vrijeme za ovakvo eksperimentiranje i donijeti odluku da sve skupa pričeka neki pogodniji trenutak. I to je u redu.
Možda možeš, za početak, u mislima prolaziti napisane situacije i odlaziti na ta mjesta. Možeš detaljno vizualizirati i u mislima prolaziti nekom situacijom. Koliko je god puta potrebno. Nakon toga, možeš krenuti sa situacijama uživo. Recimo, odlučiti se na vožnju autobusom koju spominješ, odnosno anksioznost pri izlaženju na stanici ako si daleko od vrata. I onda, onako neobavezno krenuti u autobus i promatrati što se u tebi tada događa. Odabrati stanicu na kojoj želiš izaći i vidjeti kako će se to odvijati. Polako. Izlaganje neće biti jednostavno niti ugodno, posebno u početku, ali što više u njemu ustraješ, to sve više propituješ vlastita uvjerenja o tome da će se nešto strašno ili neizdrživo neugodno dogoditi. Mislim da postoje stvari/ljudi/situacije koje nam jednostavno čine nelagodu, no život nam ih s vremena na vrijeme donese i podsjeti nas kakav je nelagoda zapravo osjećaj. I onda ga prihvatimo i on prođe.
Zanima me još tvoje ponašanje u nekom sugovorničkom odnosu. Kako bi ti opisala svoj osjećaj u tom trenutku? Možeš li se tada samopromatrati? Onako, kao neka treća osoba, kao vanjski promatrač. Na što si tada usmjerena? Slušaš li što sugovornik govori ili u mislima pripremaš svoj odgovor i ne možeš biti usmjerena na radnju?
O čemu tada razmišljaš? Pitaš li se što sugovornik/ca misli o tebi? Ili već imaš ideju što osoba sigurno sada misli? Ako nešto od ovoga stoji, razmisli o tome koliko nam naše ideje o životu mogu otežati isti taj život. To su samo ideje. Promjenjive, zamjenjive, usađene. No možemo ih presaditi i zamijeniti drugima koje su za ovo životno razdoblje primjerenije i koje nam pomažu u naši izazovima. Nikako ne obratno.
Pada li ti na pamet pitanje kako se osoba preko puta osjeća? Je li joj nelagodno u kontaktu? Je li u strahu? Je li napeta? Često znamo biti usmjereni na sebe toliko da i ne primjećujemo kako je drugima u kontaktu s nama? Vide li nas oni uopće ili su zaokupljeni svojim mislima i osjećajima?
Padne li ti na pamet pitanje tko je odgovoran za tijek razgovora? Misliš li da si to možda ti? Ovo je samo propitivanje u kojem ti želim reći da su u nekom kontaktu svi jednaki, da nema pritiska ni na koga, da će razgovor otići u smjeru u kojem treba otići, da svatko slobodno može izraziti svoje mišljenje ili/i osjećaje te da nitko nije izloženiji od onoga drugog i da bi možda moglo pomoći promatranje drugih te aktivno i zainteresirano slušanje sugovornika.
Ovakva se uvjerenja i ponašanja ne mijenjaju preko noći, no ustrajnošću se može postići promjena u kojoj ti postaješ glavni lik, a anksioznost dobiva neku sporednu ulogu statista u gomili.
Ana Fabijan, psihologinja
