Pismo
Pozdrav!
U zadnje vrijeme me jako muči moja situacija s dečkom, koji mi zapravo i nije dečko. Kada smo se upoznali i počeli razgovarati, oboje smo se složili da nećemo žuriti, pogotovo zato što imamo “vezu” na daljinu. Prema mojemu mišljenju, nakon što ljudi briju onako tri-četiri mjeseca, jednostavno i prirodno se počnu zvati cura i dečko, ali on baš misli da treba biti službeno. Njegovo razmišljanje se razlikuje od moga i jednostavno ne razumije, odnosno ne slaže se, ali mene to boli. Njemu nije nikakav big deal jer mi pruža sve što hoću, svaki dan se trudi i zove me i sve promijeni ako mi nešto smeta i doslovno me tretira kao kraljicu u svakom pogledu, i onda imamo ovakav problem. Nakon razgovora u kojem sam mu rekla koliko mi zapravo to smeta, rekao je da si samo damo vremena jer je njemu važnije da ja vidim njegova djela i stvari koje radi za mene, nego da “stavimo naziv” na našu vezu. Samo sam jako nestrpljiva jer sam mu ipak ja rekla da me onda ne pita za vezu uskoro jer ću se osjećati kao da me pitao zato što sam mu ja to rekla, iako je on to htio napraviti u 3. mjesecu. Ali tada smo počeli razgovarati o tome pa ipak nije htio, da ne ispadne da je to zbog toga. S jedne ga strane totalno razumijem, rekla sam mu problem, a jedini način da ja budem zadovoljna jest taj da je to napravio prije. Uglavnom, nije problem koji je “rješiv” odmah i sad. Samo je jako glupa situacija, koja ni ne bi bila situacija da on nije pridao takvu važnost na “pitanje za vezu”. I, okej je sad, samo mi je problem da kada se toga svega sjetim, loše mi utječe na trenutačni mood, a želim bit jača od toga. 🙂
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti što si ovo podijelila. Nakon čitanja mogla sam osjetiti koliko ti je stalo do vaše veze, ali i širinu tvoga promišljena i iskrenosti prema sebi. Ta glupa situacija, kako si ju nazvala, mislim da govori o puno važnijim temama, možda o tvojoj potrebi za sigurnošću, potvrdom, jasnoćom… i o njegovu načinu izražavanja ljubavi djelima, a manje riječima ili nekim normativnim etiketama. Koliko sam shvatila, on tebe vidi i doživljava kao partnericu i čini se da si mu jako važna, no to izražava na jedan drukčiji način.
Ono što tebi nedostaje, taj službeni naziv, to nije ni površno ni glupo. To je simbol, a simboli mogu biti snažni. Oni nose osjećaj pripadnosti, vrijednosti i sigurnosti. Možda ti je zato to toliko važno. Kako god ti ovo razumjela, smatram važnim jedino ono što je tebi važno. To je tvoj život i tvoj izbor na koji imaš pravo. I znaš što još? Imaš potpuno pravo to željeti i tražiti. Zato ne bih rekla da si nestrpljiva, nego tražiš što ti pripada.
Tvoja rečenica: Uglavnom, nije problem koji je ‘rješiv’ odmah i sad, pokazuje koliko si zrela u svom razmišljanju. I zapravo, činiš nešto jako lijepo, učiš kako živjeti s nečim što nije idealno i po tvojoj mjeri, ali nije ni toksično ni destruktivno, već samo različito. To je jako teško, ali i jako plemenito.
Kad kažeš da ti to sve kvari mood kad se sjetiš, kao da imaš tu malu točku u sebi koja te podsjeća da nešto još nije došlo na mjesto gdje bi trebalo biti. Nije li uvijek tako? Nije li da nam uvijek barem jedna puzla nedostaje u ukupnoj slici? Često mislim da nas to i drži na životu, u smislu da nas ono što nemamo motivira da idemo naprijed, prema tome. I da je to jednostavno život, težimo nečem cjelokupnom i savršeno usklađenom što nam je uvijek kao nadomak, ali zapravo je neuhvatljivo.
Kada kažeš da želiš biti jača od toga, razmišljam što to ustvari tebi znači? Od čega želiš biti jača? Od sebe? Prema sebi budi blaga i strpljiva. Katkad je biti ranjiv upravo ta snage koja nam zapravo treba. Kako ti se čini ideja da se ljudi povezuju upravo preko ranjivosti?
Još mi nešto pada na pamet. Katkad nas strah da ne budemo prezahtjevni natjera da umanjujemo svoje potrebe, iako se one ne gase, one se samo tiho skupljaju i mogu prerasti u ogorčenost. Zato je hrabro i zrelo prepoznati to što tebi nije ‘samo riječ’, nego simbol nečega vrijednog i značajnog.
Nekad ono što tražimo nije gesta sama po sebi, nego osjećaj koji iza nje stoji. A ako on već sad svojim djelima pokazuje da mu je stalo, možda to pitanje veze traži savršeni trenutak, iskren, a ne forsiran.
No što god od ovoga misliš da je ispravno, uvijek imaš pravo reći nešto kao: Znam da me voliš i vidim koliko se trudiš. I baš zato ti želim iskreno reći, meni je važno da nas zovemo cura i dečko. To nije uvjet za tvoju ljubav, nego način da osjećam pripadnost, jasnoću i da iz te pozicije možemo graditi zajedničke planove.
Kako ti to zvuči?
Evo još neka pitanja za promišljanje.
Koliko dugo si spremna ostati u toj zoni bez imena, ako ti to stvara nemir? Misliš li da u vezi dijelite istu razinu posvećenosti? Kada razmišljaš o vama, osjećaš li se skriveno, nevidljivo? Što ti točno znači kad netko izgovori da smo u vezi? Koji osjećaj dobiješ kada čuješ cura i dečko? Što želiš osjetiti u ovoj vezi, a još uvijek ne osjećaš do kraja?
Kad zamisliš da te on nazove curom, što se u tebi razmekša/osnaži/dogodi?
Vjerujem da ćeš u ovim redovima ili između njih, pronaći odgovore važne za tebe. Sretno dalje!
Ana Fabijan, psihologinja
