Pismo
Trenutačno idem u treći razred srednje škole. Relativno nedavno shvatio sam (bolje rečeno, povezao jer su znakovi tu čitav moj život) da sam gej.
Problem mi je to zbog više razloga – poprilično sam siguran da bih doma bio prihvaćen, ali mi je to sada najmanja muka. Otkad sam samome sebi (i još dvojici prijatelja i prijateljici) priznao da sam gej, nekako sam se osjećao bolje, ali ne zadugo. Vrlo brzo, stvari koje me nikada do sada nisu “dirale”, počele su mi jako smetati. Nikada me nisu iritirali komentari “pametnih” ljudi o gej populaciji, ali u zadnje vrijeme osjećam da me svaki takav komentar pogađa, sve dublje i dublje.
Problem je i što uporno pokušavam shvatiti kako sve ovo utječe na neke druge stavove kojih sam se držao i još uvijek ih se, barem za sada, držim. Pojavljuje mi se toliko konfliktnih misli i ideja vezanih uz LGBTIQ+, a ponajviše vezano uz „T“ dio te oznake. Dakako, ne tražim političke savjete, nego najbolji način kako sve objektivno sagledati.
Uza sve to, pojavljuje se i religiozni problem – kršćanstvo ne podržava gej osobe, a ja sam kršćanin. Ne znam što mi je činiti u vezi s tim jer ono što svećenici u crkvi naučavaju sasvim mi je nelogicno, a usput bi mi i upropastilo više-manje ostatak života. Nemam pojma što raditi jer iako istinski vjerujem u Boga, ne znam kako se ponijeti u ovoj situaciji; potpuo mi je apsurdno vjerovati da me Bog ovakvoga stvorio pa traži od mene da budem drukčiji.
Kao da to već nije dovoljno, mislim da počinjem nešto osjećati za jednog dečka. Prijatelji smo, ali nismo najbolji ili nešto. Nedavno sam mu poslao poruku o nečem bezveze, samo zato što sam htio razgovarati s njim (naravno, nisam to napisao). Razgovarali smo više od sat vremena – popravio mi je i taj dan i onaj nakon. Baš je super lik. Uz to, mislim da je gej, i čak mi “gutfeeling” govori da možda postoji nešto između nas, ali na meni se ni po čemu ne može zaključiti da sam gej, pa mi on, i ako nečeg ima, ne usudi prići. Znam da ovog svega ima jako puno, i nije lako čitati sve to, ali već jako dugo ovo nosim na duši, pa, evo, šaljem u nadi da netko možda ima odgovor.
Odgovor
Pozdrav!
Spoznaje koje si osvijestio o vlastitoj seksualnosti važne su i kompleksne i istodobno u tebi, koliko razumijem, izazivaju različite osjećaje, pitanja i reakcije. Ono što prepoznajem kao mogući izvor zbunjenosti i neugode jest svojevrsni konflikt, neslaganje nekih prethodno razvijenih osjećaja i prihvaćenih stavova s novootkrivenim spoznajama o samome sebi.
Proces u kojem se nalaziš kompleksno je putovanje prema (samo)razumijevanju, prihvaćanju i vrednovanju vlastite seksualne orijentacije/identiteta. Ono što često zovemo i coming out, odnosno ˝izlazak iz ormara˝ proces je istraživanje vlastita identiteta i dijeljenje identiteta s drugima. ˝Izlazak˝ može biti postupan proces ili vrlo iznenadan, a prvi korak obično uključuje ˝izlaženje˝ pred samoga sebe i suočavanje sa svim ovim nabrojenim stvarima koje spominješ, i još brojnim drugim. ˝Izlazak iz ormara˝, stoga, može biti vrlo zahtjevan proces.
Nažalost, jedan od razloga zašto se coming out smatra teškim činjenica je da negativnost prema LGBTQ zajednici još uvijek postoji, unatoč vidljivim promjenama i napretku u promicanju jednakosti. Još uvijek živimo u društvu koje nameće jasne kodekse ponašanja u vezi sa seksualnom orijentacijom i rodnim identitetom, a većina ljudi dobiva poruku da moraju biti heteroseksualni i ponašati se u skladu s društvenom definicijom svoga spola. S obzirom na dominantni narativ, za većinu LGBTIQ+ osoba još uvijek je teško prihvatiti i otkriti svoj identitet i seksualnost. LGBTIQ+ osobe često se suočavaju s vlastitim negativnim stereotipima o seksualnim orijentacijama drukčijima od heteroseksualne i različitim rodnim identitetima, a često i s vlastitim unutarnjim osjećajima homofobije koje su stekli odrastajući u takvoj sredini. Negativan vlastiti stav koji LGBTIQ+ osobe imaju prema vlastitoj seksualnosti i rodnim identitetima naziva se internalizirana homofobija.
Razumijevanje i prihvaćanje vlastita seksualnog identiteta uključuje suočavanje s društvenim reakcijama i stavovima prema LGBTIQ+osobama. Zbog negativnih reakcija, primjerice poruka koje čuješ u crkvi, normalno je osjećati se zbunjeno, katkad možda i posramljeno, izolirano i uplašeno.
Važne pozitivne okolnosti čitam i u tvojem pismu – vjeruješ da će tvoja obitelj prihvatiti tvoj coming out, prijatelji su to već učinili, što, vjerujem, olakšava sve ove dileme, nelogičnosti i neugodne osjećaje koje izaziva tvoja šira okolina, uključujući Crkvu. Koliko razumijem iz tvojeg pisma, vjera je za tebe važan dio života, i sigurna sam da ti može u životu služiti kao resurs, oslonac i utjeha. U ovom životnom trenutku odnos prema Bogu zakomplicirao se odnosom Crkve prema LGBTIQ+ osobama, i normalno je da ti treba vremena da razviješ svoj vlastiti odnos prema vjeri zbog naočigled nepremostivih prepreka između crkvenog nauka i osobnog identiteta. Ako sebi dopustiš postavljati važna pitanja i tražiti odgovore koji za tebe imaju smisla, baš kao što si učinio ovim pismom, vjerujem da ćeš naći način kako istodobno biti sve ono što jesi i što osjećaš.
Voljela bih ti u ovom odgovoru dati i neke informacije koje možda barem malo daju neku perspektivu tvojim pitanjima iz pisma, odnosno stavljaju ih u kontekst procesa koji je prepoznat kod većine ljudi koja se suočava sa spoznajama o vlastitoj homoseksualnosti. Naime, postoje različite teorije o procesu coming outa, a takozvani Model formiranja homoseksualnog identiteta, koji je 1979. stvorila psihologinja Vivienne Cass, jedan je od najprihvaćenijih modela kojim se opisuje proces coming outa. Njezina teorija model je od šest stupnjeva koji opisuje razvojni proces kroz koji pojedinci prolaze dok razmišljaju o homoseksualnom identitetu, a zatim ga stječu. Ovaj model nije linearan, ne znači da sve osobe prolaze ove korake baš tim redom, kao što smo rekli, proces je vrlo individualan. Ali, spominjem ga ovdje da bolje razumiješ kako je ovo što doživljavaš sasvim normalno i da su mnogi, mnogi drugi imali slična iskustva.
Prema Vivienne Cass:
Faza 1 – Zbunjenost identiteta: Počinjem se pitati jesam li možda homoseksualac. Zajedno s drugim mislima i osjećajima, moguće je doživjeti poricanje i zbunjenost.
Faza 2 – Usporedba identiteta: Prihvaćam mogućnost da sam homoseksualac i suočavam se s društvenom izolacijom koja se može dogoditi s ovim novim identitetom.
Faza 3 – Tolerancija identiteta: Moje prihvaćanje vlastite homoseksualnosti raste i počinjem tolerirati ovaj identitet. Iako se zbunjenost i uznemirenost u vezi s vlastitom seksualnom orijentacijom smanjuju, moguće je osjećati povećanu izolaciju i otuđenost kako se vlastito samopoimanje sve više razlikuje od očekivanja društva od nas. U ovoj fazi često počinju kontakti s pripadnicima LGBTIQ+ zajednice.
Faza 4 – Prihvaćanje identiteta: Razriješio sam većinu pitanja koja se tiču vlastitog seksualnog identiteta i prihvatio sam sebe kao homoseksualca. Imam sve veći kontakt s LGBTIQ+ zajednicom.
Faza 5 – Ponos identiteta: Počinjem osjećati ponos što sam dio LGBTIQ+ zajednice i uranjam u LGBTIQ+ kulturu. S druge strane, imam manje kontakta s heteroseksualnom zajednicom. Ponekad je moguća ljutnja i/ili odbacivanje heteroseksualne zajednice.
Faza 6 – Sinteza identiteta: Integriram svoj seksualni identitet s drugim aspektima sebe tako da je to samo jedan dio mog cjelokupnog identiteta. Ljutnja koju sam možda osjećao prema heteroseksualnoj zajednici ili intenzivan ponos koji sam možda osjećao što sam homoseksualac se smanjuju i mogu biti cijeli svoj s drugima iz obje grupe. Osjećam više podudarnosti između svog javnog i privatnog ja.
Kao što sam spomenula, ovo je samo model koji ne može obuhvatiti svu kompleksnost i raznolikost procesa, no moguće je da se i prepoznaš u nekoj od ovih faza. Biti zbunjen i osjećati određena vjerovanja nelogičnima i kontradiktornima, katkad i konfliktnima, čini se kao normalna reakcija na ovaj vrlo zahtjevan put koji prolaziš.
U ovaj proces dubljeg samorazumijevanja svakako možeš uključiti i stručnjaka za mentalno zdravlje, nekoga tko može pomoći i držati ti lampu nad mapom teritorija koji istražuješ.
Za podršku se možeš primjerice javiti Udruzi LORI: https://www.lori.hr/hr/lori/stalne-aktivnosti/psihosocijalna-podrska , kao i drugim udrugama u našem gradu koje imaju psihološko savjetovalište.
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja