Pismo
Već duže vrijeme imam problema sa samopouzdanjem — ne vjerujem u sebe, stalno mislim da nisam dovoljno dobar ni za prijatelje, ni za ljubav, ni za posao. Čak i kad dobijem neki kompliment ili pozitivan „feedback“, najprije pomislim da ljudi to govore iz pristojnosti, a ne zato što stvarno misle da vrijedim.
Najgore mi je na poslu. Nedavno sam trebao prezentirati jedan projekt koji sam stvarno dobro odradio, ali čim sam vidio kolege i šefa, blokirao sam se. Ruke su mi se tresle, glas mi je podrhtavao i ubrzano sam govorio samo da što prije završim. Nakon prezentacije svi su rekli da je projekt super i da sam odlično odradio, ali ja sam uvjeren da su samo htjeli ispasti ljubazni. Kad poslije razmišljam o tome, uvijek se uhvatim kako se kritiziram: „Naravno da si zvučao glupo“, „Zašto si se uopće javio za to“, „Drugi bi to napravili bolje“.
Takve situacije su mi sve češće — čak i u društvu. Ako me netko pita nešto o meni, odmah se javi osjećaj nesigurnosti, kao da nemam ništa pametno za reći. Uvijek mislim da su drugi zanimljiviji, uspješniji i sigurniji u sebe, a da meni samo nedostaje „nešto“ što bi normalna osoba trebala imati.
Osjećam stalnu tjeskobu i strah da će me ljudi prije ili poslije odbaciti kad „shvate“ tko sam zapravo. Kako da naučim gledati realnije na sebe, da razvijem neko zdravo samopouzdanje i prestanem sabotirati sebe ovakvim razmišljanjima?
Odgovor
Pozdrav!
Na samom početku, željela bih ti zahvaliti na povjerenju da na ovoj platformi podijeliš koliko ti je teško nositi se s osjećajem manje vrijednosti i poteškoćama sa samopouzdanjem. Tvoja samorefleksivnost govori mi da u tebi postoji nešto vrlo važno da bi ostvario svoje potrebe i ciljeve, a to je sposobnost pogledati u sebe i razumjeti svoje ranjivosti.
Dok čitam tvoje riječi, osjećam težinu osjećaja kako nešto s tobom ili u tebi ne štima, kako nisi dovoljno dobar i vrijedan. Pitam se, čitajući dalje tvoje pismo, kada su se prvi put javile te negativne misli o sebi? Možeš li prepoznati situacije i odnose u svojem životu kada su te negativne poruke dolazile izvana? Negativni samogovor možda je strategija koja je nekada za tebe imala smisla — ako si odrastao u okruženju u kojem nisi dobivao dovoljno emocionalne potvrde, u okruženju u kojem je nedostajalo pohvale i poticaja, možda i bazičnog osjećaja sigurnosti? Takve situacije nauče nas da budemo kritični prema sebi, a kritika može početi služiti i kao zaštita: „Ako ja sam sebe ‘spustim’˝, više me nitko ne može povrijediti.“ Iz takve perspektive, nisko samopouzdanje zapravo nije „istina o tebi“, već naučen način samozaštite, ta unutarnja kritika nije tvoja istina, već tvoja obrana, tvoja prilagodba na okolnosti u kojima si se našao.
Kada ti drugi kažu nešto dobro, a ti osjetiš da je to „iz pristojnosti“, sumnjaš u istinitost tih riječi, pitam se je li takva vrsta vanjske potvrde tvoje vrijednosti ikada bila nešto na što si se mogao osloniti kroz život? Možda tvoj um i tvoje tijelo to jednostavno ne prepoznaju kao istinito ili stvarno zbog iskustava koje si imao prije u životu. Pozitivnu sliku o sebi ljudi stvaraju kroz odnose u kojima se osjećaju viđeni, vrijedni, važni. Ako je takvih iskustava u životu nedostajalo, sasvim je prirodno da tvoje tijelo i um reagiraju s nepovjerenjem, čak i kada ti drugi žele dobro. Ono nešto što osjećaš kao da ti nedostaje nije neka tvoja osobina, već osjećaj vlastite vrijednosti koji se gradi kada imamo dovoljno iskustava sigurnosti u odnosima. Ako su tvoja iskustva u važnim odnosima prožeta osjećajem nesigurnosti, potpuno je logično da se danas boriš s tjeskobom i strahom da će te netko odbaciti kad te „stvarno upozna“. Kada bi taj strah mogao govoriti, što bi rekao? Možda kaže: „Ako me vide do kraja, otići će.“ Tjeskoba da će te ljudi odbaciti je strah usmjeren na odnose, ne na tebe kao osobu.
Na svoje negativne obeshrabrujuće misli stoga možeš gledati kao na glasove dijelova tebe koji su se nekada borili da te zaštite. Kad se javi ideja „nisam dovoljno dobar“, misao koja se javlja zapravo je obrambeni refleks, ne procjena tvoje stvarne vrijednosti. U tim se trenucima možeš zapitati:˝Što mi ovaj dio mene pokušava reći? Što pokušava spriječiti? Od čega me štiti?˝
Znam, često je vrlo zahtjevno sam sa sobom voditi takve razgovore, jako brzo znamo skliznuti u poznate obrasce razmišljanja i ponašanja, osjećaja, zato bih te uputila na nastavak ovog promišljanja o sebi i izgradnji samopouzdanja u dijalogu sa stručnom osobom, psihologom, psihoterapeutom koji će ti pomoći u tome da gledaš na sebe drugim očima, proširenih vidika.
Sve najbolje ti želim,
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihotereputkinja
