Mediji – naš novi zrcalni odraz
Tko sam ja?, Što me čini onim što jesam? osnovna su pitanja na kojima se zasniva naše samopoimanje, odnosno, stručno rečeno, opća predodžba o sebi koja obuhvaća znanje o vlastitom ponašanju, osobinama i sposobnostima. Riječ je o višedimenzionalnoj mentalnoj slici o samome/samoj sebi, utemeljenoj na dosljednim i vremenski stabilnim osobnim atributima. Na primjer, nećemo o sebi misliti da smo umjetnički tip ako smo jednom u djetinjstvu nacrtali crtež koji je završio na školskom panou. Ali ako stalno nešto crtamo, pohađamo likovne radionice, posjećujemo izložbe i imamo plan upisati likovnu akademiju, možda to o sebi i možemo misliti.
Koncept o sebi pojavljuje se već tijekom predškolskih godina, ali se samoopisi razvijaju u koherentnu teoriju o sebi tek u adolescenciji (započinje početkom puberteta i završava stabilnim preuzimanjem uloge odrasle osobe). Oblikuju ga biološki, okolišni i društveni čimbenici.
Ključna uloga socijalne interakcije
Još od početka 20. stoljeća poznat je pojam ja u ogledalu, koji implicira da se samoprocjene temelje na generalizaciji reakcija drugih prema nama samima. U vrijeme adolescencije, u kojem se, pretpostavljamo, nalazi većina naših čitatelja, a donedavno i mi sami, posebno važnu ulogu u jačanju našeg osjećaja samoprihvaćanja imaju naši vršnjaci. Postajemo sve svjesniji sebe i mišljenja drugih, kojima ujedno pridajemo i sve veću važnost. Trudimo se održavati odnose sa svojim društvenim skupinama kako bismo izgradili mrežu emocionalnih veza koje pridonose razvoju našeg selfa.
Imamo za to i dokaze iz medicinske znanosti. Naime, funkcionalnom magnetskom rezonancijom (fMRI) uspoređena je moždana aktivnost adolescenata i odraslih tijekom zadatka razlikovanja informacija o sebi i socijalnih informacija. Ispitanici su procjenjivali jesu li određene tvrdnje, poput volim čitati iz zabave, točne za njih same ili za neku općepoznatu osobu (primjerice fiktivni lik Harry Potter). Rezultati su pokazali da se kod odraslih u navedenoj situaciji više aktivira lateralni temporalni korteks, odnosno da se u odgovaranju vjerojatnije više oslanjaju na pohranjeno samospoznajno znanje. U istoj situaciji, pokazalo se da se kod adolescenata jače aktivira dorzalni medijalni prefrontalni korteks (MPFC), što može značiti da se informacije o sebi više obrađuju u stvarnom vremenu, procesom samorefleksije. To bi značilo da su adolescenti skloniji dubljoj introspekciji i razmišljanju o vlastitom identitetu nego oni stariji od njih. Ujedno, povećana aktivacija MPFC-a i povezanih regija također može objasniti veću osjetljivost adolescenata na utjecaj vršnjaka. Dakle, informacije o sebi u većoj mjeri obrađujemo u društvenom kontekstu, oslanjajući se na procjene vršnjaka i društvena očekivanja. Nije baš u temi, ali da spomenemo, ustanovljeno je da adolescenti češće donose rizične odluke dok su u društvu vršnjaka. Vjerojatno je to zbog intenzivnog osjećaja nagrade koji im izaziva prihvaćenost od vršnjaka, koji je u to životno doba snažniji nego u bilo kojoj drugoj dobnoj skupini.
Pozitivno samopoimanje je naš štit
Smatra se da je iznimno važno da upravo u ranjivom i osjetljivom razdoblju adolescencije imamo pozitivno samopoimanje jer nam ono pomaže u suočavanju s brojnim izazovima s kojima se suočavamo.
Primjerice, način na koji doživljavamo sebe utječe na našu motivaciju, upornost i sposobnost suočavanja s izazovima u obrazovanju. Pozitivna iskustva u učenju i školskom okruženju jačaju naše samopouzdanje i utječu na percepciju vlastitih sposobnosti. Iako je općepoznato da je interes za nešto nužan za uspjeh, čini se da je pozitivno akademsko samopoimanje, tj. pozitivna percepcija vlastitih sposobnosti, čak snažniji prediktor našeg uspjeha, nego sam interes.
To nam je i svojevrstan štit, štiti nas, primjerice, od povlačenja iz društva, anksioznosti i depresije. Negativno samopoimanje povećava rizik za probleme u ponašanju i mentalne poteškoće i povezano je s eksternaliziranim problemima poput delinkvencije i antisocijalnog ponašanja. Zanimljivo je da je kod petnaestogodišnjaka i šesnaestogodišnjaka odnos između negativnog self-koncepta i eksternalizirajućega problematičnog ponašanja snažniji nego kod adolescenata koji su mlađi ili stariji od njih.
Novo, novo, novo vrijeme/društveno okruženje
U naše vrijeme čini se da su društvene mreže postale ključan društveni prostor mladih (i ne samo njih!). Zapravo, osobno ne poznajemo nikoga tko se ne koristi barem nekom od društvenih mreža, kao što su Instagram, TikTok, Snapchat ili Facebook. Putem njih se uspostavljaju odnosi, ali i oblikuje identitet. Važno je biti svjestan/na da povratne informacije, koje nekome dajemo ili koje dobivamo, u obliku komentara i lajkova prijatelja/pratitelja mogu značajno utjecati na nečije/naše samopouzdanje.
Svi se mi na njima trudimo predstaviti društveno poželjnijima, zanimljivijima, privlačnijima, popularnijima, zar ne? Međutim, te razlike između samoprezentacije na mrežama i našeg pravog ja čine nas podložnima stresu, pa i depresivnosti.
S druge strane, oni skloni tzv. pasivnom korištenju društvenih mreža, što podrazumijeva beskonačno pregledavanje tuđih objava (bez interakcije), posebno onih koji nam se čine superiornima ili u boljem položaju od nas, mogu razviti osjećaj zavisti, potrebu za natjecanjem, katkad čak i sklonost nepravilnoj prehrani i, najgore od svega, stvoriti negativnu sliku o sebi.
Zamke društvenih mreža
Prije nego što objasnimo o čemu je zapravo riječ, što mislite, što je najvažnije u procesu izgradnje slike o sebi? Naš tjelesni izgled! U usporedbi sa svim ostalim subdomenama self-koncepta, percepcija vlastite tjelesne privlačnosti najviše je povezana sa samopoimanjem i samopouzdanjem kod adolescenata (posebno kod djevojaka). Drugim riječima, što smo si ljepši i zgodniji, imat ćemo generalno bolju sliku o sebi i više samopouzdanja. Nasuprot tome, negativna slika o vlastitu tijelu povezana je s nižim samopoštovanjem, povećanim rizikom za depresiju, anksioznost i poremećaje hranjenja.
Znamo da se komunikacija na društvenim mrežama temelji dominantno na vizualnom sadržaju – objavljivanju i komentiranju fotografija i videozapisa. Isto tako znamo da se tim sadržajima često manipulira naprednim filterima i tehnikama uređivanja, pa, opet, to nas dovodi do toga da se zapravo uspoređujemo s nerealnim i često nedostižnim standardima tjelesnog izgleda, do zabrinutosti za vlastiti izgled, pa i do nezadovoljstva svojim izgledom. Djevojke osjećaju višu razinu pritiska povezanog s tjelesnim izgledom, nezadovoljstva i samokritiziranja u odnosu na mladiće, a zbog toga su sklonije i pogrešnim navikama hranjenja. Ni mladići nisu imuni na utjecaj medija na njihov doživljaj vlastita tijela. I kod njih je, primjerice, gledanje mišićavih modela u glazbenim spotovima katkad razlog nezadovoljstva vlastitim izgledom.
Ipak, pamtim samo sretne dane
Zamislite, društvene mreže mogu imati i pozitivan utjecaj na naše samopoimanje!
Često se na društvenim mrežama može vidjeti dijeljenje sretnih trenutaka ili postignuća, što može povećati nečije samopoštovanje i osjećaj sreće.
Društvene mreže pomažu nam u razvijanju socijalnih vještina, omogućavaju upoznavanje novih ljudi i stvaranje kruga prijateljstva. Osim toga, olakšavaju nam (možda nas čak i potiču) održavanje kontakata s postojećim prijateljima, što povećava međusobne osjećaje bliskosti i podrške te smanjuje osjećaje stresa i usamljenosti. Interakcijama na društvenim mrežama zapravo češće dobivamo pozitivne, nego negativne povratne informacije, što također može povećati naše samopoštovanje (samoprocjena vlastite vrijednosti, koja se prema Jamesovoj teoriji iz 1892., a s kojom se slažu i mnogi suvremeni znanstvenici, generira iz odnosa između idealnog i percipiranog ja).
Ni društvena usporedba o kojoj smo prije pisali ne mora uvijek biti negativna, već može biti poučna i potaknuti naš osobni razvoj. Izloženost različitim perspektivama može pridonijeti osobnom, ali i karijernom razvoju.
Društvene mreže ili filmovi mogu nas i inspirirati i zainteresirati da se počnemo baviti nekim novim sportom ili hobijem pa, posljedično, dovesti do usvajanja i poboljšanja naših vještina, a time i samopoimanja.
Pozitivan je utjecaj i osvještavanje o važnim temama i životu i svijetu koji postoji izvan naših okvira znanja (npr. o zdravlju, mogućnostima edukacije).
Da rezimiramo, pozitivni učinci korištenja društvenih mreža jesu ojačane društvene veze, povećano samopoštovanje, pristup vrijednim informacijama i prilike za istraživanje identiteta. Kao i u svemu drugome, za psihološku dobrobit kvaliteta upotrebe društvenih mreža važnija je od kvantitete.
Autorice: studentice Nea Belušić, Dora Božić, Marta Jurada, Ema Kavazović,
Ana Klasić, Eva Kruhak, Erika Mesec i Ena Penava
Mentorica: dr. sc. Nermina Mehić
Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju
Urednica: dr. sc. Kristina Dankić
Grad Rijeka
