Pismo
Bok! Ja sam X. Znam da je ovo anonimno, ali osim što nemam drugi mail, ne smeta mi što znate moje ime. Uskoro ću upisati petu godinu preddiplomskog studija i po drugi put platiti punu školarinu, što je jako puno novaca. Muče me četiri kolegija koja ću sad ponavljati po četvrti put. Jako me strah neuspjeha jer znam kako pristupam učenju i da sam sklona bježati od obaveza. Smeti mi to što jako želim završiti studij, ali se tako ne ponašam. Nedostaje mi samodisciplina.
Učenje mi je uvijek išlo ako bih imala strogog profesora, mentora ili pomoć/prijedlog kako riješiti neki zadatak. Ako je sve do mene, jako mi je teško natjerati se da zaista to napravim, nebitno koliko me zanima ili koliko ja to želim napraviti. Tužna sam jer automatski prihvatim poraz prije nego što se uopće dogodi. Smatram da nisam za fakultet i da bi bilo najbolje odustati i prestati uzimati novce od roditelja.
Ljuti me što podrška od roditelja, dečka i prijatelja nisu dovoljni da se pokrenem, nego mi samo stvaraju još veći osjećaj krivnje. Iako znam da neću proći te kolegije ako ovako nastavim, svejedno me to jako dira i rastužuje jer ne znam kako da sama sebi pomognem i olakšam studiranje. Koliko je ovo česta pojava? Je li moguće da se moj pristup učenju napokon promijeni (jer ovako funkcioniram od osnovne škole)? Jesam li sposobna sama završiti studij?
Odgovor
Draga X,
hvala što ste podijelili svoje osjećaje sa mnom i čitateljima. Htjela bih Vam reći da mogu razumjeti koliko je ova situacija izazovna i da zvuči kao da doživljavate veliku težinu – ne samo akademski već i emocionalno. Strah od neuspjeha, krivnja zbog financijskog opterećenja i frustracija zbog neispunjenja vlastitih očekivanja neugodni su osjećaji koji zasigurno „zamagljuju“ ideje o završetku studija. Samim time što razmišljate o svemu što ste naveli pokazuje da ste svjesni mnogo toga u vezi s vlastitim funkcioniranje, što je jako dobar temelj za njegovu promjenu.
Prvo, htjela bih da znate da je ovo iskustvo češće nego što mislite. Mnogi se učenici i studenti bore sa samodisciplinom, motivacijom i očekivanjima od sebe i drugih. Pritisak zbog akademskog uspjeha katkad može dovesti do izbjegavanja ili odugovlačenja, osobito kada je strah od neuspjeha tako velik. Iz Vašeg upita sam razumjela da vam je važno uspjeti, ali da su Vam trenutačno nedostupne metode učenja koje Vam odgovaraju (mentor, vođenje ili stroge smjernice). To nije znak slabosti ili nesposobnosti, nego da ćete možda trebati razviti strategije koje odgovaraju Vašem osobnom stilu učenja (npr. potražiti vanjsko vođenje). Prepoznavanje toga kod sebe koristan je uvid. Možda biste mogli dobiti smjernice za učenje i započeti osobni plan završetka studija uz stručnu podršku u Sveučilišnom savjetovališnom centru.
Što se tiče Vašeg straha i vjerovanja da niste “stvoreni za fakultet”, iako taj osjećaj i ta pomisao mogu djelovati jako uvjerljivo, oni Vas ne moraju definirati. Već ste prošli veći dio preddiplomskog, a to govori nešto o Vašoj sposobnosti i odlučnosti, čak i kada je bilo teško na putu.
Također je važno prepoznati osjećaj krivnje i ljutnju usmjerenu prema sebi jer se ne uspijevate motivirati i osnažiti uz podršku drugih. Zvuči kao da ste zapeli u krugu u kojem Vas ovi osjećaji paraliziraju. Katkad podrška bliskih ljudi može stvarati osjećaj pritiska jer ih volite i važno Vam je da budu zadovoljni. Međutim, iako su dobronamjerni, oni ne mogu znati kako se zapravo osjećate pa njihova podrška može više odmoći nego pomoći. Potaknula bih Vas da se primarno usmjerite na svoje ciljeve i proces kako da dođete do njih, a pokušate staviti sa strane razmišljanje o tome da ćete druge razočarati. Razmišljam koliko sadržaja treba proći i da je možda potrebno da napravite plan (zapišete na papir što trebate položiti po redoslijedu), pa podijelite opseg učenja na kraće, manje zahtjevne dijelove. Mali koraci su korisni jer su lakše i brže ostvarivi, pa time održavaju motivaciju za dalje. Uz to je dobro i priznati si svaki mali korak koji prođete kako biste usmjerili pažnju na to da se trudite, ne odustajete i uspijevate malo-pomalo prolaziti gradivo. To bi bilo suprotno od trenutačnog kritiziranja sebe jer bježite od obaveza i odustajete, i možda potakne neke ugodnije osjećaje koji će Vas motivirati da nastavite dalje.
Ako se trenutačni neugodni osjećaji nastave i budu ometali funkcioniranje, predlažem da ne prolazite kroz to sami, nego da potražite stručnu osobu s kojom možete o tome porazgovarati uživo i odgovoriti si na pitanja koja Vas potencijalno budu opterećivala. Podrška je dostupna za studente u Sveučilišnom savjetovališnom centru i na drugim mjestima koja su spomenuta na web-stranicama Sve je OK.
Želim Vam svako dobro,
Tea Vehovec, psihologinja