Pismo
Poštovana!
Treba mi savjet. Neko vrijeme živim sama s dečkom. Preselila sam se 300 km od svoga doma kod njega u drugi grad i drugo okruženje. Nedavno sam počela i raditi. Ali muči me, tj. mučim samu sebe. Moje ponašanje… ne znam kako poraditi na tome. Nedavno mi je dečko operirao penis, morao je skinuti vrh kožice i to ga boli. Kući je, odmara se, i treba. Gleda videa na yt na tabletu. U početku mi nije smetalo dok me nije počeo ignorirati i na svaki moj razgovor o nečemu, odgovarati sarkastično: “Da draga, kako god ti želiš, ljubavi, ma može.” Problem je što imam takav karakter da kada nešto poželim ili nesvjesno izmanipuliram ili napravim po svome, što mu jako smeta i počeo je gubiti volju. Primjer: Našla sam mačku koju je netko izbacio i vjerojatno je udario auto. Bilo mi je žao, donijela sam je kući jer sam vidjela da je baš mazna. Odrasla sam uz životinje i jednostavno im želim pomoći. Dečko i ja smo se posvađali jer sam donijela tu odluku sama, nisam najprije porazgovarala s njim. Skužila sam da sam napravila grešku. Kao i svaki put – kad napravim grešku, tek onda shvatim. Želim to promijeniti, da se natjeram da razmislim, ali uvijek idem kao muha bez glave. Na kraju smo zadržali mačku, on ju je isto zavolio jako, zasad je sve u redu, ali želim da tako i ostane. Zato mi treba savjet kako da poradim na sebi. Unaprijed zahvaljujem i velike pozdrave šaljem.
Odgovor
Draga čitateljice,
opisuješ brojne promjene koje su ti se dogodile u posljednje vrijeme i koje su pozitivne, ali svaka promjena je u određenoj mjeri i stresna. Moguće je očekivati promjene u raspoloženju, kao i niži prag tolerancije na frustraciju. Napisala si da si “neko vrijeme” u suživotu s partnerom, ali važna je informacija koliko je to dugo vremena. Je li grad u kojem živiš postao i “tvoj” grad? Imaš li prijateljice, izlaziš li? Možda si još u procesu adaptacije pa ti neke stvari izazivaju stres, a da ga ni sama nisi svjesna.
Ljudi koji su inače skloniji impulzivnijim reakcijama opisuju osjećaj gubitka kontrole pri preplavljivanju emocijama. Odnosi s bližnjima su izvor intenzivnih emocija te smo na njih pojačano usmjereni i osjetljivi, a što dovodi do toga da su i naše reakcije katkad spontanije i burnije. Svaka osoba ima prioritete, ovisno o prethodnim iskustvima i temeljima samoregulacije. Nekome je važnija kontrola emocija, jer kao dijete ili adolescent nije bio u mogućnosti slobodno izražavati svoje emocije, a drugima je bitno raditi na kontroli ponašanja u specifičnim situacijama (pr. organizacija životnih navika, primjena asertivne komunikacije i sl.).
Ti si navela problem u impulzivnim odlukama koje prate ponašanja i usmjerila si se na romantični odnos i negativne posljedice takvih reakcija. No postavlja se pitanje je li to inače tvoja karakteristika ili se ipak događa najčešće u odnosu s dečkom? Opisala si njegovo ponašanje kao posljedicu mirovanja kod kuće, ali moram napomenuti da sam uočila specifične obrasce komunikacije. Je li njegov sarkazam uvijek odgovor na tvoja ponašanja? Čini li ti se da se promijenio u komunikaciji s tobom otkako je imao operaciju spolnog organa? Sama priroda operacije može nepovoljno utjecati na psihu muškarca.
Možeš li s njim otvoreno razgovarati? Misliš li da uvažava tvoje potrebe kada ih iskomuniciraš? Naravno, nije u redu donijeti odluke koje se odnose na oboje bez konzultacije druge osobe. U takvim je situacijama prirodno da se s druge strane javi osjećaj ljutnje. No zrela komunikacija podrazumijeva verbalizaciju koja je ključ uspješne veze.
Savjetujem ti da razmisliš o tome što te čini sretnom i čime si aktualno zadovoljna, ali i da detektiraš okidače svojih negativnih emocija koje znaju dovesti do neželjenih reakcija. O svemu tome bilo bi dobro razgovarati s partnerom kako biste zajednički postigli željene promjene.
Tamara Milovanović, psihologinja
