Pismo
Pozdrav, moj je život oduvijek bio “čudan”. Još kao mala bila sam izrazito osjećajna i osjetljiva, a mama kaže da sam tražila mnogo pažnje. Kroza život me prate nesretna prijateljstva i razilaženja nakon kojih uglavnom ja patim. Prije sam bila vrlo popustljiva i tolerantna jer me pratio osjećaj manje vrijednosti (što mi se još uvijek događa) i rijetko sam u životu dobivala dojam da me netko razumije i “osjeća”, da prepoznaje moju emociju i da je tolerantan prema meni. Često sam ja bila ta koja nekoga čeka, koju netko zove samo ako nema drugoga i slično. Reći ću, pratio me osjećaj usamljenosti i jedino me je majka poprilično razumjela i tješila. Imala sam svoju prvu ljubav u srednjoj školi i ta je osoba bila takav pozitivan šok za mene jer me voljela i stavljala kao prioritet, međutim nakon nekoliko godina mi smo se razišli, a meni je to ostavilo posljedice. Tada sam išla i kod psihologa i otvarala se bliskim ljudima, ali kao da više nisam mogla biti ona ista osoba. Imam osjećaj da je pola mene otišlo s tim odnosom, osjećaj nezainteresiranosti, hladnoće, straha, anksioznosti, gubitka samopouzdanja, zatvaranje u sebe. Uz to, mislim da nikada nisam ni pronašla ono što zaista volim, u čemu uživam, imam li kakav talent, nešto što bi me dalje motiviralo; jednostavno imam osjećaj da nisam ni za što. Taj prekid odnosa ostavio mi je sve te posljedice (iako ne okrivljujem drugu osobu) koje su se intenzivno zadržale tri godine, ali se i dalje nastavilo u blažoj mjeri. Na fakultetu sam se malo trgnula iako sam tip osobe koji nikome ne prilazi, prva ne započinjem razgovor, teško se uklapam u nova društva, teško sklapam prijateljstva upravo zbog straha i pomanjkanja samopouzdanja, izostanka interesa i hobija, osjećaja da sam nesposobna razgovarati s drugima… Nakon toga, sada već gotovo dvije godine ponovno imam dečka, i kako sam do sada upoznavala osobe koje se uglavnom ne bi posebno trudile i kojima bi prioriteti bili društvo i nogomet, kada sam upoznavala ovoga mladića osjetila sam da je on osoba za mene. Napokon se netko trudio, brinuo se za sitnice, posvećivao mi pažnju, pazio na moje osjećaje, nije skrivao emocije, bio je vedar, energičan, kulturan, nježan i dijelili smo sličan pogled na svijet i držali do sličnih vrijednosti. I sada ono manje važno, ali meni i dalje značajno: obrazovao se, nije pušio i pio, nije mnogo izlazio u kafiće, nije bivao stalno u ženskim društvima, vodio je brigu o higijeni, molio se Bogu, rekla bih da je imao manire. Išao bi sa mnom na koncert, na tečaj plesa, u pub na pivo, šetati šumom, ma što god. Uglavnom, puno toga što meni zapravo odgovara i načinu na koji i živim. Međutim, kako je mene i dalje pratio taj strah, nikako se nisam mogla opustiti, bojala sam se sebi dopustiti da ponovno nekoga volim jer ću ostati povrijeđena, indirektno sam ga odguravala, ponašala se čudno itd. On je sve to “trpio” i čekao. I, valjda, dok je čekao prepukao je, a tada sam se opet uplašila i počela popuštati i tada sam ja bila ta koja je htjela i pokušavala. Nakon toga ta veza je bila nešto strmoglavo, povuci-potegni, super smo neko vrijeme, onda se svađamo, bilo je tu svega osim prijevara. On se nije mogao pomiriti s tim da sam ga, kako kaže, “maltretirala” tih prvih mjeseci. Kao da je sve moglo biti izvrsno i tako skladno, ali jednostavno nije zbog svih tih okolnosti, stalno je nešto kočilo – ili uplitanje drugih ljudi ili daljina i razdvojenost, svađe, povrjeđivanje, nakon čega se čovjek poljulja. Kroz tu vezu, poslije i naše svađe, primijetila sam i neke njegove mane s kojima sam se odlučila nositi jer mi daje dosta dobroga. I tu sad dolazim do pitanja znam li ja uopće voljeti ili gledam što mi netko emocionalno pruža. Skrećem stalno s jednoga na drugo, ali ono što sam primijetila da mi smeta jest taj njegov stav, osjećaj veće vrijednosti. Često misli da sve zna, laže povremeno (koju je školu završio, što mu rade roditelji – kao zbog straha da mi se možda zbog toga ne bi svidio, onda što njegova obitelj misli o meni, pa zašto npr. ne može doći k meni). I, ajde, tolerirala sam to jer uvijek mislim da mu je možda neugodno reći neke stvari, možda se srami, katkad zadržava onaj patrijarhalni stav jer mu tako žive i roditelji, često očekuje da ću ja više toga napraviti, kao, “ti si žensko” – iako katkad sudjeluje na poticaj i tada se ne buni, onda naglašava mržnju prema nekim nacionalnostima, često glumi da je bolji nego što jest, ne zna se zaustaviti u jelu, u restoranu će sve pojesti, pa makar mu bilo i loše, jer je platio ili ako je neka hrana besplatna, često zna uvrijediti, ali kaže da je to sve trenutak i da zapravo ne misli tako, vrlo je ljubomoran (ali ne znam jesam ja tome kriva ili on je stvarno takav), često ima neke dvostruke standarde – njemu se tolerira, ali meni ne. Prije sam se bojala jer kako bih živjela s njim kad mi zbog nepovjerenja ne bi dao ići nikamo, stalno bi se ljutio, a uz to je vrlo sposoban manipulator i toga je svjestan i to iskorištava. Tijekom vremena se to nekako smanjilo jer smo se ponovno razdvojili, dobio je posao 500 km udaljen od mene. A prije toga je bio kući godinu dana nakon završetka faksa, i nije se ničim bavio, igrao je igrice, izlazio katkad, udebljao se 20 kg – sve to naglašavam zbog situacije koja slijedi. Sada sam ja diplomirala prije 15 dana i sad govori meni kako primjećuje da sam depresivna, samo boravim u kući, ne bavim se ničim posebno, neka idem negdje (a ja niti imam osobito društva, niti mogu gdje po ovim vrućinama, a nemam ni dovoljno novaca da negdje otputujem), kuham s mamom, gledamo serije, odemo u kupnju, posjetimo baku i didu, ali da imam priliku, rado bih nekamo išla. Sad se tu stavlja naglasak na teretanu, već mjesecima slušam kako me je upoznao dok sam trenirala, tada sam bolje izgledala, bila vedrija, nasmijanija, nisam ga napadala, a sada kada ne radim ništa imam viška energije pa samo njemu prigovaram, kako on tvrdi. Izgovori su mu bili: „želim zgodnu curu“, pa onda „bila si više seksualna dok si trenirala, pa „bila si bolje raspoložena“, a sad je razlog moje opće stanje, zdravlje i sprječavanje depresije. Naglašavam da je on, otkad radi, svaki dan negdje s društvom nakon posla, na plaži su, pa su na odbojci, pa u kafiću, pa idu u izlazak. I okej mi je to, ali taj se film vrti svaki dan već mjesec dana i onda postajem nervozna i pitam hoće li moći jedan dan ne otići i izdvojiti ga za mene, na što on kaže da sam čangrizava i drčna osoba i počinje mi uvjetovati teretanom. Čak je izjavio: “Ili ideš od sutra u teretanu da radiš na sebi ili se razilazimo.” Jer njemu ne treba osoba koja ne napreduje – a ni on ništa nije radio dok nije dobio taj posao, samo se iskaljivao na meni i onda ispričavao jer, eto, u teškoj je fazi. Imala sam razumijevanja i sada kao da je postao nešto bitniji, eto, život mu se najednom promijenio i odmah me šuta jer nisam krenula raditi na sebi istog trenutka kad i on. Razumijem i slažem se s time da trening stvarno pozitivno utječe na mene jer sam se uvjerila u to, ali imam strah od teretane i ne želim ići sama, a nemam s kime. Kada sam prije išla, tada sam si mogla plaćati trenera, ali više ne mogu. A tada se ljutio jer idem s nekim i plaćam ga, jesam li nesposobna ići sama, svaki drugi dan idem i zauzeta sam stalno zbog treninga. I onda sam na kraju prestala s time jer me se lako omete, a to i nije nešto što previše volim i u čemu uživam, nego se jednostavno moram prisiljavati. Nakon svih tih cirkusa u našoj vezi više ne znam ispravno razmišljati i odlučivati, nikako nisam pametna, a uz to se znam inatiti kada mi netko postavlja uvjete pa se želim sabrati prije nego što donesem neku odluku. Moja je želja svakako rad na sebi – kako si mogu pomoći, ohrabriti se i hoću li ikada pronaći ono u čemu sam dobra? Sada ću morati tražiti posao, a bojim se i toga jer mislim da nisam dovoljno pripremljena i da i nakon fakulteta nemam dovoljno znanja, a i potrebno mi je mišljenje kako znati treba li ostati s nekim u odnosu ili ne, konkretno ovome koji sam vam opisala, gdje griješim i što mogu popraviti?
Ispričavam se na dugoj poruci i zahvaljujem Vam!
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na dijeljenju svoje intime s nama, vjerujem da ti nije u svakom trenutku života bilo jednostavno, no vidiš da si uspjela dosta toga prevladati, a naposljetku i diplomirati, zbog čega ti čestitam. I odmah da razbijem iluziju, ne znam nikoga tko je nakon fakulteta dovoljno pripremljen i ima dovoljno znanja za sve izazove koji ga čekaju u poslu, stoga budi blaga u očekivanjima prema sebi što se toga tiče. Radeći ćeš učiti i stjecati znanja koja nisi mogla steći na fakultetu, važno je samo biti svjestan svojih ograničenja i ostati otvoren prema novim znanjima koje svakodnevno iskustvo i interakcije s drugima nose. Ovdje bih rado istaknula i meni najdraži dio iz tvog pisma, a to je rečenica u kojoj kažeš, “moja je želja svakako rad na sebi”… u tom ozračju voljela bih i ovaj svoj odgovor tebi usmjeriti.
Čitajući uvodni dio tvog pisma, imala sam dojam, slikovito ću se izraziti, kao da si kormilo svoga života prepustila drugima, kao da nisi ti glavna i odgovorna za ono što ti se događa, nego netko ili nešto izvana. Imam osjećaj kao da si išla linijom manjeg otpora pa rado prepuštala drugima odluke o sebi, štoviše, očekivala od drugih da znaju što i kako s tobom, kao da drugi trebaju izgraditi tvoj identitet, umjesto tebe same. Mogu razumjeti da je katkad tako lakše i ugodnije, no kad-tad nas to delegiranje odgovornosti za nas same drugima dovede u zamku u kojoj se osjećamo “manje vrijednom, nesigurnom i nesposobnom”.
Jesi li pomislila da je stav tvoga sadašnjeg dečka za koji kažeš da ti “smeta jer ima osjećaj veće vrijednosti i često misli da sve zna” možda upravo posljedica vaših uloga koje ste tijekom vaše veze sami razvili i spontano preuzeli…
Nezahvalno mi je komentirati ponašanje tvoga dečka, ne mogu ni opravdavati ni osuđivati njegove postupke i riječi, no ono što mogu jest pokušati pomoći tebi u smislu da te potaknem na razmišljanje i osobnu promjenu u mjeri i smjeru koji će za tebe biti dobitan. Pri donošenju odluke o prekidu veze, odnosno izboru životnog partnera, važno je preispitati jeste li oboje spremni aktivno raditi na stalnome međusobnom prilagođavanju. Spremnost obostranog razvijanja i održavanja kvalitetnog odnosa, odnosno doživljaj recipročnog ulaganja u vezu, prediktor je kvalitete i zadovoljstva vezom.
Ono što si sama istaknula da na tebe pozitivno utječe, i na raspoloženje, i na izgled, a u konačnici i na vaše obostrano zadovoljstvo odnosom, bila je fizička aktivnost. Namjerno kažem fizička aktivnost umjesto “teretana” (za koju iščitavam da imaš otpor prema odlascima) jer opisane benefite postižemo bilo kakvom izabranom fizičkom aktivnosti, ne nužno vježbanjem u teretani. Izaberi za sebe vrstu aktivnosti koja će ti najviše odgovarati, danas ih je na sreću pregršt, i kreni opažati pozitivne promjene na sebi, obje znamo da će ih biti 😉.
Mislim da stvari kod tebe zapravo mogu biti jako jednostavne, ako ih odlučimo takvima postaviti. Razmisli što želiš od sebe, što sada činiš da ostvariš to što želiš i što bi mogla još sve učiniti da ti bude bolje.
Ne znam je li ti cilj povećati samopouzdanje, poboljšati raspoloženje tjelesnom aktivnosti, zaposliti se ili biti slobodnija u socijalnim interakcijama i sklapanju prijateljstava… Što god zamislila za svoj cilj, korisno je rascjepkati ga na više manjih, lako ostvarivih podciljeva. Razmisli što bi mogla učiniti na dnevnoj osnovi za svaki od svojih podciljeva… Neka tvoji dnevni zadaci za svaki podcilj budu lako izvedivi. Opažaj vlastiti razvoj u tom procesu. Vlastiti uspjeh u ostvarenju tako osmišljenih zadataka služi izgradnji pozitivnije slike o samoj sebi. Kada sebe vrednujemo u realnim, ali pozitivnim terminima, sposobniji smo održati pozitivno raspoloženje. Samonametanje uvjerenja o vlastitoj nesposobnosti i nesnalaženju u društvu navodi nas da se ponašamo tako da izbjegnemo neuspjeh, umjesto da se koncentriramo na pozitivne ciljeve koji su nam dostižni.
I, za kraj, razmisli što možeš napraviti, a pomoći će ti da se osjećaš dobro i sebe vidiš u pozitivnom svjetlu. Sigurna sam da ćeš davanjem prilika sebi otkriti svoje skrivene vrijednosti i sposobnosti.
Vjerujem u tvoj uspjeh!
Srdačno,
Darija Russo Vilić, dipl. psihologinja-prof.
