Pismo majke
Promjene u ponašanju trinaestogodišnje kćeri unazad godinu dana.
Markiranje s nastave, bezobrazno ponašanje, nekontrolirani izljevi bijesa.
Odgovor
Draga čitateljice,
hvala što ste podijelili s nama brige koje vas muče. Da bismo razumjeli promjene koje primjećujete kod vaše kćeri, smatram da je važno uzeti u obzir njezinu dob, odnosno razvojne promjene koje se vežu uz to razdoblje, ali i obiteljske okolnosti (rastava i financijski problemi) koje mogu imati utjecaja na njezino funkcioniranje.
Što se tiče dobi, vaša se kći nalazi na početku adolescencije kada se događaju unutarnje i vanjske promjene (hormonalne, tjelesne, interesne, emocionalne) i uobičajene su nagle promjene u raspoloženju, intenzivne emocije koje su praćene impulzivnim reakcijama. U tom razdoblju adolescenti imaju i prirodnu potrebu za samostalnim odlučivanjem, stvaranjem odnosa s prijateljima i njihovim prihvaćanjem, a manje za mišljenjem i pravilima odraslih osoba. U tom kontekstu nije neobično da kći krši pravila i pokazuje neposluh. Predložila bih Vam da pokušate odvojiti njezino ponašanje od nje kao osobe. Primjerice, kad radi ono što smatrate bezobraznim, pokušajte specificirati to što radi loše (npr. psovanje, vikanje, neposluh, vrijeđanje). Možete joj reći (umjesto „bezobrazna si“) „volim te, ali nije mi u redu da… vičeš na mene.“ Na taj joj način dajete do znanja da Vam znači i to što je neupitno, ali postavljate granicu u načinu na koji postupa prema Vama. Istodobno je važno i da kod sebe opažate ponašanje i kako Vi izražavate ljutnju ili bijes. Ne znam kako vi reagirate u odnosu s kćeri, ali se zna dogoditi da roditelji u ljutnji i zabrinutosti agresivno postupe prema djetetu u pokušaju da iskontroliraju situaciju, no to obično izazove otpor ili distanciranje i povlačenje djeteta. Tako da je važna roditeljska samoregulacija, odnosno smireno reagiranje i dosljednost. Time roditelj pokazuje na svom primjeru ono što očekuje i od djeteta.
Iako je rastava bila prije sedam godina, djeca znaju u više navrata tijekom odrastanja promišljati o svojim iskustvima, posebice tako značajnim kao što je rastanak roditelja. U adolescenciji ona „gleda“ na rastavu i Vaše postupke na drukčiji način i možda osjeća konfliktne emocije vezane uz obiteljsku situaciju. Ne znam detalje situacije u kojima se nalazi cijela obitelj, ali ako ste primijetili da su se događale neke stvari koje nisu bile lake ni Vama ni djeci, onda možete pokušati to uzeti u obzir i pristupiti sa suosjećanjem: „Znam da nije bilo lako razdoblje za nas i razmišljam kako je tebi bilo zbog toga.“ Na taj joj načindajete do znanja da želite razgovarati, pokazujete interes za to kako se ona osjeća i otvarate prostor za razgovor. Najbolje je ako pokušate slušati što govori i izbjeći okrivljavanje koje može voditi ljutnji, zamjeranju, povlačenju.
Što se tiče škole i markiranja, to može biti način postizanja kontrole u nekom aspektu života. Možda je i do toga da joj se događaju neke situacije koje ne zna razriješiti na zdrav ili zreliji način ili doživljava emocije koje ne zna iskazati, pa se povlači ili izbjegava. Na temelju ovog upita to ne mogu znati, pa bi bilo dobro da se pokušate posavjetovati sa stručnim timom u školi i njezinim razrednikom/com kako biste saznali što se događa u školi. Možda su i oni primijetili neke promjene (npr. nakupljene obveze za školu koje nije napravila, loše ocjene, problemi s prijateljima) u kojima bi joj koristila podrška. Kažnjavanje vjerojatno neće pomoći da se situacija promijeni nabolje pa je bolje pokušati suradnju između škole i Vas.
Ponašanja koja ste naveli mogu (i ne moraju) biti znak emocionalnih problema (npr. anksioznost, depresivno raspoloženje, nerazriješeno žalovanje vezano uz obiteljske promjene) s kojima se nosi, a ne zna ili ne želi to iskazati riječima, nego burno reagira. Stoga razmislite o tome da pronađete stručnu osobu s kojom bi mogla razgovarati – terapeut ili psiholog/pedagog u školi. To joj može omogućiti da razgovara s nekim s kim može pronaći rješenja ili naučiti strategije nošenja s emocijama. Katkad je adolescentima lakše razgovarati s neutralnom osobom, a ne s roditeljima jer se brinu kako će se roditelj osjećati, reagirati, ne žele da nešto zna itd. Suradnja sa stručnom osobom i Vama može pomoći idejama kako da kod kuće postupite u odnosu s kćeri.
Situacija koju ste opisali nije jednostavna i ne može se riješiti brzo i dobro je što tražite podršku pa vas podržavam da nastavite ići u tom smjeru i savjetujete se sa stručnjacima u školi i izvan nje.
Želim vam svako dobro,
Tea Vehovec, psihologinja
