Procjena emocija

Pismo

Kako procijeniti kako se osjećam i kako to objasniti osobi? Kad me psihijatar pita kako sam, ne znam napraviti razliku i odgovoriti je li mi bolje. Ne znam raspoznati kako se osjećam i što osjećam, a potrebno mi je u razgovoru s ljudima i tražim neko rješenje za to 🙁

Odgovor

Dobar dan želim,

ovo pitanje vidim kao pozivajuće na promišljanje kako smo i kako se zbilja osjećamo sada u odnosu na jučer ili prije deset, mjesec ili godinu dana. Protek vremena, čini mi se, nije toliko bitan u trenutku kada procjenjujemo jer se naši osjećaji mogu brzo mijenjati (a i ne moraju).

Možda su od proteka vremena važnija naša očekivanja, u smislu da od sebe očekuješ da se sada zbog nekog razloga trebaš osjećati drukčije nego prije i da taj novi osjećaj trebaš nekako prepoznati, opisati i prenijeti dalje. Očekivanja, osim iz tebe, mogu dolaziti i iz okoline. No otkud god dolazila, mislim da nam očekivanja stvaraju pritisak. Kada očekujemo da se nešto mora moći, odnosno da mi nešto moramo moći, a to u ovom trenutku ne možemo, što nam se događa? Jesmo li ljuti na sebe, nesretni, tužni, smatramo li se manje vrijednima ili nesposobnima jer nismo u stanju učiniti nešto što se od nas traži? Ja nekako smatram da za sve treba vremena i da ćeš, s nekim odmakom, a da ne moraš, moći jako dobro „opisati“ kako se osjećaš. Kada kažem opisati,  zapravo mislim da će tebi biti jasno što i kako osjećaš, a tada ćeš pronaći način kako vlastiti doživljaj prenijeti drugima da se što manje osipa. Za sve treba vrijeme, a ono nas uči strpljivosti i usredotočenosti koja je bitna za proces svih naših promjena.

Možda se možeš izraziti glazbom, crtežom, bilo kakvom vrstom umjetnosti, možda se možeš poistovjetiti s nekim likom iz filma ili serije, možda možeš iskoristiti neku metaforu koju će tvoji značajni ljudi razumjeti na neki svoj način? Ili, možda možeš preciznije, matematički, nekom skalom ili krivuljom?!

Možda pitanje može biti drukčije. Da, npr., svaki tjedan dolazim na mjesto gdje me pitaju kako se osjećam, sigurno ne bih imala nešto drukčije i novo za reći. Možda se i osjećaš drukčije od prošlog susreta, ali kako si sam/a sa sobom 24/7, a mikropromjene se mogu događati svakodnevno, naravno da ti to ne primjećuješ, ta promjena si ti i nije se od nje lako odvojiti, raščlanjivati je i izolirati te točno riječima specificirati. To je baš velik i naporan posao. Premda, ti to znanje u sebi imaš, na nekoj razini, no treba sazrijeti prije nego što bude izgovoreno.

E, sada, padaju mi na pamet neka pitanja o kojima možeš promišljati. Koliko je tebi važno moći se izraziti u tom smjeru? Što bi se dogodilo kada bi to uspjela/uspio? Bi li to tebi koristilo? Bi li ti pomoglo? Je li to važno za tebe ili za druge? Misliš li da bi onaj kojemu govoriš kako ti je i kako se osjećaš uistinu razumio tvoje osjećaje?

Navodiš u pitanju da ne znaš napraviti razliku i odgovoriti na pitanje jesi li bolje. Možda nije do toga da ne znaš napraviti razliku, možda je do toga da razlike još nema? Možda nije ni potrebno raditi takve razlike niti usporedbe? Možda možeš ostati u tom trenutku pa opisivati stvari koje su ti se od prošlog puta dogodile, kroz događaje i aktivnosti, pa možda skupa dođete do nekoga tvog autentičnog osjećaja. To što nešto u ovom trenutku možda ne možeš pretvoriti u riječi, ne znači da to ne postoji.

Želim ti još reći da sve što nekome kažemo, povjeravamo, govorimo… to ide iz nas, naših iskustava, vrijednosti, odgoja, iz naših ideja o svijetu i percepcije nas samih u istom tom svijetu. Kada tako promatramo stvari, u tom procesu prenošenja komadića sebe nekom drugom, događa se prijevod na doživljaj drugog, odnosno onaj koji nas sluša to će sebi objasniti na svom jeziku. Jezik je jako siromašan i ne može pokriti sve ono što je u nama. To je neizrecivo riječima. Tvoji osjećaji, tvoje postojanje, tvoja promišljanja i tvoje ideje, sve je to u tebi integrirano i živi skupa s tobom.

A to rješenje za koje kažeš da ti je potrebno… ne znam, nekad za neke stvari ne postoji recept. Mogu ti reći da svatko od nas traga za nekih životnim rješenjima, ali mislim da do njih može biti dugačak put. A život je zapravo jedno traganje u kojem je svatko od nas u potrazi za nečim drugim, novim, neotkrivenim, inspirativnim… I onda možda jednom svatko za sebe zna (ili ne) je li došao do nekih novih uvida i nekih rješenja za kojima je tragao. No obično nam ta rješenja dođu u nekom obliku, stanju, osobi, emociji… kakvu nismo mogli ni zamisliti! I to je onda sva punina života. Sretno, draga mlada osobo, u tvojim promišljanjima i grabljenju života dalje.

Ana Fabijan, psihologinja

Podijeli s prijateljima

Slučaj je hitan i ne možeš čekati odgovor?

Ako je slučaj iznimno hitan i ne možeš čekati na naš odgovor, a ti ili netko u tvojoj blizini nalazite se u neposrednoj opasnosti, odmah nazovi 112 ili drugu hitnu službu.

Za pomoć u svim hitnijim slučajevima možeš koristiti i besplatnu mobilnu aplikaciju Heroes Nearby koja spaja ljude koji trebaju pomoć sa zajednicom lokalnih Heroja – prijateljima, članovima obitelji, službama, a po želji i s profesionalcima te dobrim ljudima u tvojoj neposrednoj blizini.

Skip to content