Pismo
Poštovani,
Imam probleme s mlađim sinom otkako mu je tata preminuo. Nesretan je, često kaže da želi umrijeti, ne sudjeluje u školskom aktivnostima, u učenju i ponaša se kao da nije na nastavi. Kod kuće je relativno miran, ali s povremenim i jakim ispadima agresije. Razgovarao je sa psihologom u školi, bez uspjeha. Bojim se najgoreg, a ne znam kako mu pomoći.
Nadam se da ću dobiti s vaše strane neki savjet jer sam već očajna.
Odgovor
Draga gđo mama,
Vi i sami povezujete promjene kod sina sa smrću njegovog tate.
Smrt člana obitelji gubitak je za sve, za svakoga na drukčiji način. Iako su svi gubici teški, smrt roditelja u djetinjstvu specifičan je i izrazito težak gubitak. Smrću roditelja dijete izgubi odnos privrženosti koji je poseban, koji se temelji na ljubavi, brizi, pažnji; dijete gubi osobu koja je to dala, u koju se moglo pouzdati, zatražiti pomoć u rješavanju životnih problema. Vaš je sin imao osam godina kada je izgubio tatu i svjestan je konačnosti i nepovratnosti smrti. Tužan je, apatičan, povlači se od drugih i iz socijalnih aktivnosti, neusredotočen je na nastavu, povremeno neprijateljski raspoložen… sve to što opisujete normalne su reakcije na „nenormalan“ događaj. Ne znam koje su okolnosti dovele do smrti, ali smrt relativno mlade osobe, čak i kad je prirodna, nešto je što izlazi iz okvira „prirodnog“, „normalnog“ ili očekivanog. Nakon smrti roditelja djeca postaju zaokupljena egzistencijalnom nesigurnošću i pitaju se hoće li se to dogoditi njima ili nekom drugome tko im je važan te tko će se brinuti o njima ako se to dogodi, što izaziva strah i zbunjenost. Mi zapravo ne znamo što se sve vrti u njegovoj glavi, s čime je povezana njegova ljutnja (koju izbacuje kroz agresivne ispade) ili možda sram (zbog kojega se povlači od drugih).
Tugovanje je prirodan proces, koji traje duže nego što bismo mi to htjeli. Na žalost, u tom su procesu ljudi često sami jer u našoj kulturi teško razgovaramo o gubicima, o boli koju oni ostavljaju, a često i svoju bol skrivamo od onih koje volimo vjerujući da bi ih to dodatno moglo potištiti, uznemiriti, rastužiti. Zbog toga se o smrti premalo govori, nekada se čak umrli malo spominju, emocije se potiskuju, ljudi pate sami, što otežava proces žalovanja.
Kada kažete da „imate problem“ s mlađim sinom, mislim da Vam zapravo jako teško pada njegov proces tugovanja. Vi vidite njegovu bol i patnju i osjećate se nemoćnom da mu je olakšate. S druge strane, Vi ste izgubili supruga, ostali ste sami s dvoje maloljetne djece, preuzeli odgovornosti i zadatke koji su nekada pripadali njemu. Možda se i Vi sami borite s vlastitom prilagodbom na isti gubitak te istodobno vodite dvije borbe, jednu za sebe, drugu za dijete, a to nije nimalo lako. Kako Vi žalujete? S kime dijelite svoje misli i osjećaje? Kako se sjećate svoga supruga? Koliko ga spominjete? Možete li to podijeliti sa svojom djecom, izreći kako Vam nedostaje, koliko vam je teško, zaplakati pred njima ili se nasmiješiti na neka sjećanja, prolistati albume, ispričati neke vaše zajedničke doživljaje? Možda bi to mogao biti jedan put, pa umjesto da tugu vidite kao problem, prigrlite je, ona je sada dio svih vas, uza sve ostale osjećaje koje imate jer ste ga imali i živjeli s njime. U redu je istodobno žalovati i veseliti se nekim drugim stvarima u životu, tugovati i voljeti, biti tužan i biti ponosan na sve što je ostalo iza supruga/tate.
Nekada je normalizacija svih osjećaja i trenutačnog stanja dovoljna za pokretanje promjene. Žalovanje je dug proces s kojim treba biti strpljiv. Ako ipak procijenite da njegovo žalovanje završava depresijom, zatražite stručnu pomoć.
Nataša Jelenić Herega, psihologinja
