Pismo
Poštovani, ne znam kako da krenem u iznošenju svog problema. Prvi put tražim pomoć. Naime, imam problem s roditeljima. Imam momka koji ima 27 godina i s kojim sam godinu dana. Prije je imao problema s travom. Danas zna uzeti tu i tamo, a da ja to vidim, točnije, da budem prisutna. Nikad travu nisam podržavala. Međutim, moji roditelji su čuli neke priče o tome da sam i ja počela to raditi, a nisam. Žele zvati policiju da mu pregledaju stan. Pokušavala sam na razne načine razgovarati s njima jer prije nije bilo problema kada bih došla kući s ružama koje mi je darovao momak. Što da radim?
Odgovor
Draga djevojko,
hvala ti na javljanju i otvaranju oko svoje situacije u kojoj si ti u sredini te balansiraš između dečka i svojih roditelja. Iako imam svega nekoliko tvojih vrijednih rečenica, pokušat ću se osvrnuti na situaciju iz više perspektiva. Vjerujem da će ovo zajedničko promišljanje ipak donijeti neke pomake u razumijevanju onoga na što čovjek može utjecati i svega onoga što može samo promatrati. Ono što odmah primjećujem jest da se trudiš pronaći načine kako razgovarati s roditeljima ne bi li uvidjeli tvoju/vašu istinu te kao posljedicu promijenili stav i mišljenje prema vašoj vezi, odnosno tvom dečku.
S jedne strane mogu razumjeti roditeljsku brigu za svoje dijete, mogu razumjeti strah da njihova kći krene „krivim putem“. Mislim da je preduvjet vašeg odnosa neko obostrano povjerenje ili nepovjerenje koje ste stvarali svih ovih godina.
Imaju li oni razloga ne vjerovati u ono što ti kažeš? Imaju li razloga više vjerovati pričama koje kolaju uokolo ili vlastitoj kćeri? Je li njihov strah za tvoju budućnost toliko jak da je zasjenio sliku tebe kakvu znaju da jesi? Misliš li da su u strahu za tebe? Misliš li da strah može nastati iz neznanja? Jeste li ikad razgovarali o konzumaciji trave među mladima? Jesi li pitala roditelje primjećuju li na tebi neke promjene koje bi mogle upućivati na tako nešto? Misliš li da što god ti ja sada odgovorila, ti možeš promijeniti ono što oni govore ili čine? Misliš li da je to moguće?
Kako se osjećaš kada kažeš da tvoji roditelji žele pozvati policiju koja će tvom dečku pretražiti stan? Govore li tvoji roditelji to samo tebi ili govore i dečku? Što misliš da će se dogoditi ako oni to učine? Imaju li uvid u kakvu situaciju stavljaju tebe s tom idejom? Jeste li razgovarali o posljedicama koje taj čin može imati za tebe i vašu vezu?
I kada uzmeš sve ovo u obzir, imaš li osjećaj da se situacija može promijeniti?
Bi li pomoglo da roditelji znaju čim manje?
Vidim da si zaposlena, što implicira da imaš svoja primanja. Jesi li razmišljala da dečko i ti započnete neki samostalan život? Život koji si organizirate sami i u kojem stvarate vlastita pravila, imate svoju slobodu, svoja četiri zida bez svakodnevnog upliva roditelja? Kako bi to izgledalo?
Ne znam što bih još dodala, osim možda: dok se ne dogodi neka prilika za osamostaljivanjem ili promjena kod roditelja, predlažem da što češće dolaziš kući s ružama! ????
Sretno!
Ana Fabijan, psihologinja
