Pismo
Pozdrav, imam velikih problema s roditeljima. Ili, bolje da kažem, oni imaju problema sa mnom. Ok sam učenica, imam ocjene od 3 do 5, loše mi ide samo matematika. Moj je problem taj da oni meni ništa ne daju. Ne smijem ići gotovo nikamo, nakon škole odmah moram doći kući. Ne daju mi da ništa treniram, htjela sam upisati ples i rekli su da ne može. Mogu samo katkad vikendom otići na kavu s prijateljicama, ali i to zna biti problem jer im gotovo nitko ne odgovara pa mi brane druženja s prijateljicama koje su mi drage. Nekad mi i dopuste da idem, pa se ja dogovorim, ali oni se u zadnji tren predomisle i bez razumnog objašnjenja moram otkazati. Stalno sam u nekoj kazni, stalno mi oduzimaju mobitel. Sram me stalno objašnjavati drugima zašto nešto ne smijem i zašto nemam mobitel. Nikad nisam imala dečka, svi u školi pričaju o izlascima, o dečkima, o treninzima, a ja ništa nemam za reći. Kako da se izvučem iz ove situacije, više ne znam što da radim. S njima se ne isplati razgovarati, naljute se i izvrijeđaju me. Baš trebam pomoć. Hvala…
Odgovor
Kvalitetna komunikacija roditelja s djecom važna je od najranije dobi i temelj je za razvoj odnosa te time dobiva još veću važnost u razdoblju adolescencije kada se dijete formira u odraslu samostalnu osobu. Roditelj bi trebao predstavljati sigurno utočište i osobu od povjerenja, djetetovo mišljenje i osjećaje trebao bi znati saslušati i uvažiti. Razgovor vode obje strane i mlada osoba bi trebala osjećati sigurnost da kaže sve što želi, a kada je riječ o dogovorima, za većinu bi stvari trebalo postići kompromise.
Nažalost, prema ovome što čitam iz tvog upita ti svoju komunikaciju s roditeljima ne doživljavaš tako. Najčešće se suočavaš sa zabranama i negativnim povratnim informacijama, što utječe na tvoje svakodnevno funkcioniranje i smatraš da se to reflektira i na tvoj društveni život.
O odnosu roditelja i djece adolescenata napisane su brojne knjige i članci koji govore o problemu komunikacije i različitom viđenju pojedine situacije roditelja u usporedni s djetetovim viđenjem.
Ono što ti navodiš drastične su zabrane i nemogućnost razgovora, a time i dogovora. Doživljavaš da se tvoj glas u obitelji ne čuje. Je li to oduvijek tako? Je li postojao neki okidač? Prvi je korak razgovor, katkad bolji odabir bude pismo (ako se bojim reakcije druge osobe). No promjena se neće dogoditi ako se ti ne izboriš za nju.
Slažem se da bi ti dobro došla pomoć i to stručne osobe. Savjetujem ti da se obratiš najbližoj osobi koja ti to može pružiti, a to je stručni tim škole koju pohađaš. Uz podršku ćeš se dodatno osnažiti kako bi mogla mijenjati situaciju u kojoj se nalaziš, a iz koje trenutačno ne vidiš izlaz.
Tamara Milovanović, psihologinja
