Pismo
Moj je problem u tome što osjećam do mogu više i bolje učiniti za ovo društvo, ali ne znam što me sprječava da se jednostavno pokrenem. Krenula sam na faks, konkretno psihologija, i zaista kao da sam osjetila poziv, da je to ono što trebam činiti – mijenjati živote ljudima nabolje, činiti bolje, poticati na bolje. Ali trenutačno me muči sam početak. Osjećam se ugušeno svim zahtjevima faksa i strah me da mi faks ne postane broj jedan na listi prioriteta. Svjesna sam da trebam učiti kako bih ga završila, ali želim da mi ovaj put u odrasli život i kroz njega bude ispunjen doživljajima, uspomenama, mijenjanjem svijeta, počevši od moje okoline. Osjećam kao da se radi preveliki pritisak na sve studente kolokvijima, pa onda i završnim ispitima. Ne znam je li to samo moj početni doživljaj ili je svakome tako…
Odgovor
Draga buduća kolegice,
krenula si na faks puna entuzijazma, motivacije i osjećaja da si dobro odabrala, zamišljala si studij psihologije na određeni način, a onda si se suočila sa stvarnošću. Tvoje me pismo podsjetilo na ovaj prikaz niže, a on je dokaz kako se zasiguno ne radi samo o tvome početnom doživljaju već o iskustvu brojnih studenata psihologije.
Ovo je komičan prikaz, ali vjerujem da je tvoj osjećaj savim ozbiljan i pritisak koji osjećaš sasvim stvaran.
Brucoši se često osjećaju preplavljeno zahtjevima svoje nove uloge studenta koja zahtijeva prilagodbu na puno razina. Treba naći nov način organizacije vremena, učenja, druženja, za neke koji su se preselili u novu sredinu, tu je i prilagodba na novu sredinu i nove ljude, na samostalan život. Svi ti zahtjevi mogu studenta katkad obeshrabriti pa se dogodi ovo što sada proživljavaš ti – pitaš se jesi li dobro odabrala jer sve manje imaš osjećaj da činiš ono što te je uopće ponukalo da upišeš studij psihologije.
Velika je šansa da ćeš s vremenom naći svoj sistem, način organizacije vremena i slaganja prioriteta i da će se uskoro osloboditi vrijeme i za neke druge aktivnosti. Sjeti se prelaska iz osnovne u srednju školu, i to je vjerojatno bilo izazovno razdoblje prilagodbe koje si uspjela svladati.
Razumljivo je da u ovom trenutku ne možeš imati jasnu širu i dalju sliku ovog koraka na kojem upravo jesi, no na neki način upravo ulaganje truda da nešto ostvariš, a nije nadohvat ruke, pomoći će ti da postaneš psihologinja koja će znati uspješno pomoći drugima. Razvijajući vještine koje sada možda ne prepoznaješ kao važne za poziv psihologa, a to su fokusiranost, strpljivost, predanost, ustrajnost, bit ćeš još uspješnija u mijenjanju svijeta nabolje!
Naravno, to ne znači da se moraš pomiriti s time da se baviš samo zadacima koje nameće faks. Osjećaj korisnosti, doprinosa zajednici, povezanosti s njome možeš već sada iskusiti primjerice volontiranjem, ono je višestruko korisno i za volontera i za zajednicu! Volontiranje je izvrstan način da činiš bolje i potičeš i druge na to, da doživiš nove stvari i upoznaš puno ljudi. Informacije o mogućnostima za volontiranje u Rijeci možeš naći na http://www.volonterski-centar-ri.org/
Sretno!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
