Pismo
Hvala Vam unaprijed na odgovoru, kao i na razumijevanju. U zadnjih nekoliko mjeseci dva meni veoma važna prijateljstva doživjela su propast, ako tako mogu reći. Zanimljivo je da apsolutno nije bilo rasprave ili čak svađanja. Iako su mi oba odnosa važna, nekako mi je jedan primaran jer je to prijateljstvo koje traje godinama i koje mi je bilo podrška i oslonac u svemu što život donosi. Naime, u tom je odnosu, kao i svakom drugom, bilo uspona i padova. Uvijek sam, međutim, nekako ja bila ta koja je popravljala kada je dolazilo do pada. S druge strane shvatila sam da ta osoba, uz mene, uvijek ima još nekoga. Naravno da ne mislim da se trebamo ograničavati jedna na drugu, ali shvatila sam kako je, osim mene, uvijek imala još neku najbolju prijateljicu, a s druge strane ona je meni bila dovoljna. Ako bih krenula od početka, priča bi bila nekako preduga za ovu poruku, pa ću se osvrnuti samo na najvažnije. Prošle godine imala sam jako neugodno iskustvo s jednim momkom. S obzirom na to da je bilo neugodno, nisam nikad osjećala potrebu govoriti o tome, jer nisam ni mogla. Svako sjećanje na to u meni izaziva puno negativnih emocija. U razgovoru sa spomenutom prijateljicom izletjelo mi je da sam imala nešto s tim momkom i da sam naišla na nerazumijevanje. Iako je to bilo neugodno i jako teško za mene, apsolutno nisam naišla na potporu, nego na osuđivanje jer joj to nisam ispričala. Nakon toga nekako je odnos postao drukčiji. Postupno se udaljavala od mene, prestala pisati ili čak zvati. Svaki put kad bismo se susrele, bilo je napeto i svaka moja riječ nalazila je na neku vrstu osuđivanja. Iako sam mislila da je to u redu, da odnosi i ljudi dolaze i prolaze, s obzirom na to da sam imala koronu, i da je tu uslijedila njezina poruka, primijetila sam kako mi je uzdrmala svu ravnotežu. Odnosno, ne bih Vam ni pisala jer sva ova priča nalikuje na neki problem tinejdžera, međutim toliko utječe na mene da mi ometa funkcioniranje. Samo vrtim film u glavi i pitam se trebam li išta poduzeti. S druge strane ,zašto ona nešto ne poduzme? Primijetila sam da osjećam prazninu i nekako manje emocija i ljubavi ima u meni prema drugim ljudima, i manje pokazujem osjećaje drugim osobama jer niti mogu, a niti znam trenutno. Iako znam da ne trebam dopustiti jednoj osobi da ubija sve to u meni, ipak je jače od mene i moje racionalizacije svega. Kao da sam upala u neki vrtlog iz kojega ne mogu izaći, a sve je više pitanja oko mene. Htjela sam još spomenuti, jer mislim da je važno, da od moje osnovne škole odnosi s prijateljicama samo iznenada propadnu, kao da sve te osobe odlaze od mene zbog nekog razloga. Apsolutno sam spremna prihvatiti da možda ja griješim pa su toliki odnosi propali, ali naprosto ne znam što da radim s pritiskom koji moja unutrašnjost izaziva u meni. Imala sam razne ideje, rješavanja, ali mislim da se bojim na što ću naići s druge strane. Konkretno, razgovor ne vidim kao rješenje jer to u meni izaziva još veću anksioznost, strah i mučninu. Imam osjećaj da ću biti još više razočarana ako se suočim sa svime. Još jednom hvala Vam na slušanju. Zaista mi mnogo znači.
Odgovor
Hvala ti na poruci i spremnosti da s nama podijeliš svoja iskustva. Potpuno je razumljivo da te muče poljuljana prijateljstva, posebno kad je riječ o onima koja dugo traju i koja su ti važna. Pitanja koja su pritom ostala otvorena sigurno ne olakšavaju situaciju i prirodno je da te opterećuju. Kao što i sama primjećuješ, tijekom života postoje odnosi koji ne opstaju i s njima se treba znati oprostiti. Međutim, ne postoje bliski odnosi koji su lišeni povremenih problema i nesuglasica, ali one zaista ne moraju značiti kraj. Dapače, često kroz određene teškoće i njihovo zajedničko rješavanje odnos može postati još kvalitetniji.
Razumijem da direktno suočavanje s prijateljicom u tebi izaziva anksioznost, ali ako želiš razjasniti situaciju u kojoj se nalazite, rekla bih da je razgovor nezamjenjiv. Bez otvorenog razgovora možemo samo pretpostaviti što se događa, a pretpostavke nisu najpouzdanija osnova za rješavanje problema. Naime, svatko od nas gleda na određenu situaciju iz svoga kuta i možemo ju vidjeti na potpuno različite načine. Razgovorom dajemo jedni drugima priliku da pojasnimo kako razumijemo ono što se događa i kako se osjećamo. Na primjer, možeš provjeriti je li situacija s momkom zaista ta koja je promijenila prijateljstvo te pokušati približiti prijateljici razloge zbog kojih o tome nisi govorila.
Jednako tako, ona tebi može pojasniti kako je shvatila situaciju i zašto joj je tako teško pala. Kad razjasnite što je zapravo problem, lakše ćete dokučiti kako ga riješiti. Prije nego što potpuno odbaciš ideju razgovora, pokušaj razmisliti mogu li se dogoditi i neki drugi ishodi osim onoga kojeg se bojiš.
Postoji li šansa da razgovor barem dijelom popravi vaš odnos? Na koncu, ima li nešto dobro u tome da pokušate razgovarati, čak i ako ne uspijete riješiti teškoće? Ne možemo sa sigurnošću predvidjeti rezultate potencijalnog suočavanja, ali vjerujem da nas svako iskustvo nečemu nauči, pa makar za neke buduće odnose i situacije.
Želim ti puno sreće!
Marina Njegovan, psihologinja
