Pismo
Dobar dan. Ovako, pišem Vam jer ne znam što bih učinila. Naime problem je vezan uz moju prijateljicu. Obje smo 2023. krenule zajedno studirati medicinu. Svoju prijateljicu bih opisala kao pametnu, lijepu, veliku perfekcionisticu i s malo samopouzdanja i malog otvaranja prema drugim ljudima.
Upoznale smo se na prvoj godini fakulteta, ona je iz Slavonije. Ja sam totalna suprotnost, otvorena, samopouzdana, borbena, ali nisam sad ja tema. Naime, mojoj je prijateljici na prvoj godini faksa sve super išlo. Okej, pala je na prvom roku anatomiju, profesorica joj je čak rekla da dođe u petak, neka malo ponovi, no ona je odlučila izaći na drugi rok. Pošteno. I, tako, na drugom roku sve je naučila i dobila peticu, bila je presretna. E, sad ulazimo u drugu godinu medicine gdje ima svega i svačega i jednostavno ne znaš gdje da se okreneš od previše posla. I tu kreće pritisak koji stvara medicina i uspijevaš jedino ako taj pritisak možeš hendlat. E, ona, nažalost, ne može… Druga godina, pomalo se izgubila… No sve je to počelo kada smo u zimskom roku imali histologiju i biokemiju. Rekla je da neće izaći na biokemiju da što bolje nauči histologiju… No nije dovoljno naučila, došla je na usmeni ispit i rekla profesorici neka joj zapiše da je pala, probat će u drugom roku… Tada u zimskom roku nije dala nijedan ispit… Okej, osim nekih manjih predmeta… Ali, neka, dolazi ljetni semestar i još veći predmeti, neurofiziologija i fiziologija…
Tu je pala kolokvij iz neurofize pa mislim da ju je to prilično obeshrabrilo… Ne izlazi na fiziologiju… izađe na neurofiziologiju i riješi pismeni ispit. Zovem je da izađemo zajedno na usmeni, ona meni sat prije kaže da neće izaći na usmeni. Svim je silama pokušavam nagovoriti… Kaže mi da se trese i da ne želi izaći… I nije izašla. E, sad, biokemiju je riješila na ljeto jer je to bilo online pa nije bilo strašno. Dolazi ljeto, ostala su joj tri ispita: hista, neurofiza i fiza za jesen. Svi ju bodrimo, svi smo joj podrška! Pitamo ju kako je, ona kaže da uči.
Dođe jesen, izašla je na prvi rok iz neurofize i pala pismeni… i izađe ona na zadnje rokove… neurofizu znam da je izašla i rušio ju je profesor stariji, koji je otišao u mirovinu već… i tu kreće njezin pad i motivacije i psihičkog stanja i svega… hista dva dana nakon… nije izašla… i dolazi zadnje fiza. Mi joj govorimo „ajde barem to riješi“, rekla je da je izašla, ali da ju je profesorica rušila… iako mi je jedna prijateljica rekla da nije izašla… I tako dolazi njezin pad svega… Obeshrabrena, cijela onako preplavljena emocijama, otišla je kući na nekoliko tjedana da se malo odmori… Odlučila je učiti samo za završne ispite i ne ići na ponovna predavanja. Sve joj se odobrilo, no što će raditi do zimskog semestra… K tome, ne sklapa nova poznanstva, ima nas nekoliko koje je upoznala na prvoj godini, ali ovako je u svojoj sobi i ne izlazi. I na drugoj godini smo ju svako toliko pokušale nagovoriti da izađe s nama, nije željela… A živi u studentskom domu, u sobi je s cimericom, ali ni ona nije baš pričljiva… I, tako, kad je opet došla u Rijeku, našle smo se. I kaže ona kako joj je najteže od svega što neće više biti s nama na godini, da će sad morati naći neko drugo, novo društvo. A mi ju bodrimo da ćemo biti uvijek tu za nju, da ne mora biti loše i da će sigurno naći super ekipu. I tako prolaze mjeseci, stiže i zimski rok na kojem može riješiti histu, ali, nažalost, nije izašla. I priznala nam je da nije izašla.
Najprije je za prvi rok rekla da studomat nešto zeza i da nije mogla prijaviti, a na drugi rok nije izašla… E, da, to nam zapravo i nije htjela reći, ali smo saznale da nije ni prijavila rok. Vjerojatno ne zna da mi znamo da nije ni prijavila rok, a ne da samo nije izašla na njega. A imala je cijeli zimski semestar da ponovno nauči taj predmet kvalitetno i da sve zna. E, sad dolazi ljetni rok, evo sad upravo ovaj, ima neurofizu i izlazi na drugi rok sve, jer naravno opet nije bila sigurna. Mi ju bodrimo, kao „ajde, daj, pa riješi se toga“, ali nam najprije uopće nije htjela reći kad je ispit, to smo saznale… I zovemo mi nju, ne javlja nam se, dva sata nakon ispita… I pitamo ju kako je prošlo, kaže nam da je prošla i da je bilo okej. Pitamo je zašto nam nije javila, zašto nije sretna. Nije baš nešto rekla. Malo nam je bilo i žao što se ne veseli, najbliže smo joj prijateljice ja i još jedna cura… znači nas smo joj dvije jako bliske… I sad dolazi fiza nakon neurofize, kaže da je pala jer nije to baš učila… I, okej, priprema se za histologiju u ljetnom roku, kaže nam da je pala i da ju je pitao jako glupa pitanja. Čudimo se jer taj profesor inače ispituje samo u zimskom roku, a i kako može pitati stvari koje inače stvarno nitko ne pita…
I, tako, ne znam hoćete li skužiti, ali postajem sve više skeptična i osjećam da laže i osjećam da nije dobro. I sad kaže da ide doma tjedan dana i da će doći riješiti fizu u trećem roku… I, sad, mlade smo pa imamo lokacije da vidimo gdje smo, i pratim danas cijelo jutro hoće li otići na faks… Nije otišla. Pitam jednu prijateljicu je li ju vidjela, nije. I pošalje ona meni poruku da je pala… a ja sam sigurna da nije ni izašla. A na medicini ako ne riješiš što treba u prve dvije godine, gubiš pravo studiranja. Jako mi je žao, ali znam da ima problem i da ju muči jako sve to, imam osjećaj kao da je čak i u depresiji. Rekla nam je da joj ništa ne znači kad ju netko pohvali, kad joj netko kaže „sretno, ti to možeš“, ništa… Bojim se za nju, znam da je oduvijek htjela biti doktorica, ali kao da se izgubila u svemu tome. A još mi je najgore što ni sama ne znam što napraviti. Svaki put joj dam savjet, bodrim ju, iako znam što radi… A njezini roditelji ne znaju to… a možda… možda i znaju, samo šute. Ali, opet, ne znam, da je to moje dijete, došla bih u Rijeku iz Slavonije i ostala tu tjedan dana ako treba kad su ispiti…
Ne znam, znam samo da ona psihički nije dobro i nisam sigurna hoće li to riješiti ili ne. Ali u jako je teškom stanju, a sve smo baš sad otišle kući i razdvojene smo tako da ne znam kako bih joj pomogla ovo ljeto, no vjerujem da joj treba psihoterapeut. Ne znam kako joj sad to reći, da se trgne i da ode. Jako je tvrdoglava osoba i ono što si zacrta u glavi, nitko ne može promijeniti. Jednom nam je rekla da se već dugo vremena nije rasplakala i da ne može uopće… i sama kaže za sebe da je tako tvrdoglava… Ne znam… molila bih Vas da mi date neki dobar savjet, hvala 🙂
Odgovor
Draga djevojko, prijateljice
hvala ti što si pažljivo, otvoreno i detaljno podijelila i opisala prijateljski odnos i situaciju u kojoj si se našla. Iz onoga što i kako opisuješ, zaključujem koliko ti je stalo do tvoje prijateljice i koliko upijaš i pratiš što joj se događa. Također, zaključujem da se nalaziš u emocionalno zahtjevnoj situaciji – negdje između brige, nemoći, možda sumnje…
Prema opisu, rekla bih da ponašanje tvoje prijateljice ne ukazuje na manjak sposobnosti ili volje, već na obrazac koji se javlja kod izrazito savjesnih studenata, često perfekcionista, u visokozahtjevnom i kompetitivnom okruženju kao što je studij medicine.
Možda da malo razjasnimo kako izgleda takvo ponašanje i koje osjećaje uključuje? Naime, osoba često sama sebi stvara veliki pritisak, javlja se strah od neuspjeha, kao i izbjegavanje situacija u kojima postoji mogućnost doživljavanja neuspjeha (poput izlaska na ispit), javlja se i kratkotrajno olakšanje nakon izbjegavanja, a zatim dolazi osjećaj srama, krivnje uz možda dodatno povlačenje.
Čini li ti se da neka ponašanja prepoznaješ kod tvoje prijateljice?
Na primjer, odgađanje i neizlaženje na ispite? Prikrivanje stvarnog stanja i moguće neiskrenosti zbog srama? Povlačenje iz socijalnih kontakata? Osjećaj preplavljenosti?…
Važno je razumjeti da problem nije u tome da tvoja prijateljica “ne zna” što napraviti. Problem je u tome što je na neki način blokirana. Stoga savjeti, motiviranje i bodrenje (“možeš ti to”) u ovom slučaju ne daju rezultat, nego suprotno, mogu katkad povećati pritisak.
Kako ti vidiš svoju ulogu u ovom odnosu? Razmišljajući o ulogama, ne vidim te kao nekoga tko će prijateljicu izvući iz situacije, jer mi to realno i ne možemo učiniti za druge.
No možeš biti njezina sigurna osoba, netko uz koga neće osjećati dodatni sram ili potrebu da se skriva. Umjesto fokusa na ispite i rješenja, možeš prebaciti fokus na nju. Možeš, na primjer, reći: Imam osjećaj da ti je jako teško i to me brine. Ili joj možeš reći da ti je puno važnije od ispita to kako se ona osjeća jer primjećuješ promjenu.
Jedan od ključnih koraka koji dolaze nešto kasnije bio bi nekako je lagano i nježno potaknuti i podržati u tome da potraži stručnu pomoć kao oblik podrške, da potraži neutralnu osobu s kojom može razgovarati, posebno u ovako zahtjevnom i izazovnom razdoblju.
Uz to, možeš kod nje postupno smanjivati osjećaj akademske neuspješnosti tako da joj proširiš perspektivu dajući joj primjere različitih scenarija koje život nosi – npr. neke primjere iz života ljudi koji su imali slične situacije i gdje su danas, zatim što joj dobroga može donijeti ponavljanje godine ili može li se zamisliti u nekom drugom području djelovanja. Sve to može postupno smanjivati pritisak koji ju drži na mjestu. Konačno, neke važne životne promjene često se dogode kada od nečeg odustanemo. To zna biti itekako oslobađajuća i mudra odluka koju svatko treba donijeti za sebe.
Pohvalno je čuti da netko, poput tebe, pokazuje brigu, prisutnost i razumijevanje. No postoji granica tvoje odgovornosti. Ne možeš nositi niti donositi njezine odluke. Možeš biti uz nju, ali ne možeš umjesto nje napraviti korak dalje – a to je, na primjer potražiti pomoć.
Ako primijetiš dodatno pogoršanje u obliku potpunog povlačenja, ozbiljne promjene u funkcioniranju, tada bi bilo važno razmotriti uključivanje još jedne odrasle ili stručne osobe, čak i ako je to osjetljiva odluka i treba ju pažljivo procijeniti.
Tvoja intuicija da prijateljica “nije dobro” vjerojatno je točna. I upravo zato je najvažnije da joj pristupiš na topao, iskren i nenametljiv način. Nekad najveća pomoć nije u rješenjima, nego u tome da osoba napokon osjeti da ne mora sama nositi ono što ju guši.
Sretno drage cure!
Ana Fabijan, psihologinja
