Pismo
Poštovani, studentica sam, imam 26 godina i doselila sam se prije tri godine zbog studiranja. Prvu godinu sam živjela sa sestrom, našla dragoga, otišla živjeti s njim i ostala dvije godine. Živjela sam s njegovom mamom i njim u jednom stanu, a njegove sestrične u drugom stanu u istoj kući. Počela sam se osjećati kao da sam doma i da je to moj dom, svi su tako i govorili. Međutim, jednoga sam dana vraćala lonce njegovoj sestrični, kojoj sam se prethodno najavila porukom. I, da ne spuštam sve te lonce, nisam pokucala, nego samo ušla. Vrata su bila otvorena i mislila sam da će biti ok, ali ona je digla toliku strku zbog toga što nisam pokucala, da sam morala pobjeći iz stana od njezine vriske. Nije mi dala ni da odložim lonce unutra nego sam s njima izašla i čekala ispred.
Situacija je u toj kući takva da su one stalno dolazile nama nenajavljeno i ulazile bez kucanja, čak i u sobu gdje smo bili partner i ja iza zatvorenih vrata, i ja nisam imala nikakvih pretjeranih problema s time jer smo svi bili u dobrim odnosima.
Međutim, nakon ovoga one bi dolazile gore dok je on bio na poslu i ignorirale me, fizički bi mi okretale leđa. Pravile se da me nema i samo se obraćale njegovoj majci iako sam i pozdravljala i reagirala na njihovu priču i stajala tamo. Jednom me na parkingu ispred kuće jedna od njih napala govoreći da nemam pravo provjeravati s kime hoda, a nisam ništa o njoj provjeravala ni pričala nigdje ni sa kim. Poslije sam saznala da je moj dragi provjeravao jer je čovjek povezan s bivšim zločincem i to je stiglo do nje.
Rekla sam partneru da je ovo previše, da se više ne osjećam sigurno u njegovu stanu i da nemam osjećaj da stan pripada njemu. On je fokus prebacivao na to zašto se ne branim i da su one jednostavno takve. Nisam to mogla prihvatiti i odselila sam se nazad sestri. Napravila sam grešku rekavši njegovoj majci zašto se selim. Rekla je samo: “Nemoj to raditi, povrijedit ćeš ga, ne zamaraj se njima.” Imala sam osjećaj kao da mene smatra problematičnom i to nam je osjetno narušilo odnos.
Posjećivala sam ga vikendima i jedan takav vikend u posjetu su bili sestričnini roditelji. Probudila sam se, on je bio na poslu, kao i inače. I, što vidim, gore kod “nas” sestričnina majka i sestrična, navratile na kavu. I krenule na mene. “Pošto toliko voliš vrtlariti, odlučili smo ti u vrtu dati jednu gredicu, ali samo ovakvu.” Shvatite me, nisam protiv vrtlarenja, ali moja strast su sobne biljke… I opaske njezine majke, kao: “Trebali ste krenuti štedjeti još jučer, vrt će jako koštati.” Poslije, kada sam to ispričala dragom, rekao mi je da je noć prije s njima razgovarao o zajedničkom vrtu i uređenju i da ne mogu sve planirati bez njega jer je on digao kredit da kupi cijelu polovicu, a one su već napravile plan za cijeli vanjski prostor. Sestrična je zvala tvrtke u vezi s kopanjem, a da mu nisu ništa pokazale. Valjda su zaključile da njegovo nezadovoljstvo potječe od mene.
Nakon toga sam mu rekla da moramo razgovarati, pokušala sam na lijep način objasniti da to nije normalno i da one nisu normalne i da ih više ne želim vidjeti niti imati išta s njima. Složio se da nisu normalne i da se ovo već odužilo mjesecima. I onda me upitao sarkastično: “A što bih ja trebao? Zabraniti svojim sestričnama da dolaze gore svome bratiću?” Veliki je problem u tome što su u renovaciji i moraju krov i fasadu zajednički financirati, a on ne želi da se posvađaju. A ja se osjećam kao zadnja jadnica. Opet sam kod njega više nego kod sestre i osjećam se užasno. One više nisu ljute na mene i ne vrše pritisak, ali meni je povjerenje nepovratno narušeno. Molim za savjet. Zašto ne mogu otići, a sve u meni govori da sam izdana, nesigurna sam i nekih ga noći čak mrzim. Što god pročitam o vezama govori da se ne odustaje na prvu. Nakon ovog zadnjeg incidenta, on je u ljutnji rekao jednoj od njih da pokuca i pričeka jer se potrefilo da je samo ušla u stan oko 11 navečer dok smo on i ja u sobi imali ozbiljan razgovor. Zbog toga ne mogu reći da nije ništa učinio i vidim da mu je teško. Ali nekako sumnjam da to jednostavno nije neka faza. I ne znam što da radim. Kronično sam bolesna i strah me da je ta njegova afilijacija prema obitelji jedan od karakternih razloga zašto on mene trpi kao takvu, kad neke dane ne mogu ni ustati iz kreveta. U svakom je drugom aspektu stvarno savršen partner. Netko mi je rekao: “Prosuđuj osobu po njezinoj najgoroj mani. Ako možeš živjeti s tom manom, našla si svoju osobu.” I tu mi onda dolazi da ova mana možda nosi u drugim aspektima neke osobine koje su mi jako potrebne u partneru. Stvarno ne znam što napraviti niti kako se osjećati!
Odgovor
Draga djevojko,
iz Vašeg pisma osjeća se velika emocionalna iscrpljenost, ali i činjenica da već dugo pokušavate razumjeti situaciju razumno, dati priliku odnosu i pronaći objašnjenje za ponašanja koja Vas povređuju. Upravo zato mislim da je važno odmah reći nešto što često zaboravljamo kada govorimo o partnerskim odnosima: problem nije samo u pojedinačnim događajima, nego u osjećaju sigurnosti, pripadanja i zaštite koji iz njih proizlazi.
Kada opisujete početak zajedničkog života, vidljivo je da ste postupno razvili osjećaj da ste dio obitelji i da je prostor u kojemu živite i Vaš dom. U takvim okolnostima sasvim je razumljivo da ste pravila ponašanja procjenjivali prema onome što ste svakodnevno promatrali. Ako članovi obitelji redovito ulaze jedni drugima bez kucanja, ako su granice među kućanstvima nejasne i ako se njeguje dojam zajedništva, nije neobično da ste zaključili kako je i Vaš ulazak u stan sestrične prihvatljiv. To ne znači da niste pogriješili. Moguće je da je kucanje bilo primjerenije. Međutim, čak i kada netko pogriješi, način na koji druga osoba reagira puno govori o kvaliteti odnosa. Vikanje, ponižavanje, ignoriranje i višemjesečno kažnjavanje nisu razmjerna reakcija na takvu situaciju.
Ono što je dodatno važno primijetiti jest da se sukob nije zadržao na konkretnom događaju, nego je prerastao u obrazac ponašanja u kojemu ste se osjećali isključeno, nevidljivo i nesigurno. Ljudi mogu imati različita pravila, različite navike i različite granice, ali zdravi odnosi podrazumijevaju mogućnost razgovora, objašnjenja i popravljanja narušenog odnosa. Kada umjesto toga nastupi ignoriranje, neprijateljstvo i stvaranje osjećaja da ste nepoželjni, problem više nije samo u granicama, nego u načinu na koji se moć koristi unutar obiteljskog sustava.
U Vašem pismu posebno mi je zanimljiv dio u kojem partner više puta govori da su “oni jednostavno takvi”. Ta rečenica često se pojavljuje u obiteljima u kojima su određeni obrasci ponašanja postali toliko uobičajeni da ih članovi više ne propituju. Međutim, činjenica da je netko “takav” ne znači da njegovo ponašanje ne utječe na druge ljude. U partnerskom odnosu nije presudno može li partner promijeniti svoju obitelj, nego može li jasno prepoznati kada ponašanje članova njegove obitelji šteti osobi koju voli te može li postaviti granice koje štite odnos.
Ovdje dolazimo do jednog od najvažnijih razvojnih zadataka odrasle dobi, a to je proces individuacije. Individuacija znači da osoba, iako ostaje povezana sa svojom obitelji porijekla, postupno razvija vlastiti identitet, vlastite prioritete i vlastitu emocionalnu autonomiju. To ne znači odbacivanje roditelja, rodbine ili obiteljskih veza. Naprotiv, zdrava povezanost postoji upravo onda kada bliskost ne zahtijeva odricanje od vlastite samostalnosti. Kada odrasla osoba ulazi u ozbiljan partnerski odnos, partner postaje primarna emocionalna figura, a obitelj porijekla prelazi u važnu, ali sekundarnu poziciju.
U nekim obiteljima taj proces prolazi prirodno. U drugima postoji snažna potreba za održavanjem svojevrsne simbioze, odnosno osjećaja da svi i dalje moraju misliti, odlučivati i funkcionirati kao jedna cjelina. Tada svaki pokušaj stvaranja zasebnoga partnerskog prostora može biti doživljen kao prijetnja. Nije rijetkost da novi partner postane osoba na koju se projicira nezadovoljstvo ili strah od promjene. To ne znači da su članovi obitelji nužno zlonamjerni, ali znači da teško podnose promjene u postojećim odnosima.
Čitajući Vaše pismo, ne stječem dojam da Vas najviše boli ponašanje sestrični. Čini mi se da Vas najviše boli osjećaj da ste ostali sami s tim iskustvom. Kada osoba kaže da se više ne osjeća sigurno ili dobrodošlo u prostoru koji bi trebao biti njezin dom, ona zapravo traži zaštitu, razumijevanje i zajedničko rješavanje problema. Nije neobično da se nakon duljeg razdoblja osjećaja nezaštićenosti jave ljutnja, ogorčenost, pa čak i trenuci u kojima osjećate da partnera mrzite. Takve emocije često nisu znak nedostatka ljubavi nego posljedica kronične povrijeđenosti.
Pitate se zašto ne možete otići iako Vas dio Vas upozorava da nešto nije u redu. Ljudi rijetko ostaju u odnosima samo zbog jedne stvari. Vi opisujete partnera kao brižnog, podržavajućeg i osobu koja Vas prihvaća, čak i onda kada ste zbog bolesti ranjivi. Upravo zato Vaša dvojba nije znak slabosti nego znak da pokušavate odvagnuti cijelu sliku. U stvarnosti gotovo nijedan odnos nije određen samo jednom osobinom. Pitanje nije je li on dobar ili loš partner. Pitanje je može li uza sve svoje kvalitete razviti dovoljno emocionalne autonomije da dugoročno zaštiti prostor Vašega zajedničkog života.
Ne bih Vas poticala da odluku donosite na temelju pitanja “trebam li ostati ili otići”. Trenutačno mi se važnijim čini pitanje: vidite li kod njega stvaran proces sazrijevanja? Ne savršenstvo, ne trenutačnu promjenu, nego sposobnost da preuzme odgovornost za granice između svoga budućeg doma i svoje šire obitelji. Ljudi mogu učiti i razvijati se. Međutim, za to je potrebno da problem vide kao stvaran problem, a ne samo kao neugodnost koju treba pretrpjeti dok ne prođe.
Povjerenje koje je jednom narušeno, ne vraća se obećanjima nego iskustvom. Ako želite ostati u odnosu, promatrajte manje ono što govori, a više ono što dosljedno čini. Granice nisu riječi, nego ponašanja koja se vide i u tome tko ima pristup Vašem prostoru, tko donosi odluke o zajedničkom životu i kome partner daje prednost kada se interesi sukobe.
Na kraju, želim naglasiti da niste preosjetljivi zato što želite osjećati sigurnost, poštovanje i pripadanje. To nisu pretjerani zahtjevi nego temeljne potrebe svake osobe koja gradi zajednički život s nekim. Ljubav ne znači samo ostati uz nekoga kada je teško. Ljubav također znači zajedno stvarati odnos u kojemu se oba partnera osjećaju zaštićeno, poštovano i slobodno biti svoji.
Želim Vam da odluku koju ćete donijeti donesete iz osjećaja vlastite vrijednosti, a ne zbog straha od gubitka. Bez obzira na ishod, zaslužujete odnos u kojemu ne morate birati između pripadanja i vlastita mira.
Čuvajte sebe i svoje granice. 😊
Sretno!
Darija Russo Vilić, dipl. psiholog-prof.
